Muke Đoleta Balaševića
Dade Bog nekom pameti da izmisli ovu kablovsku TV, da ne moram stalno gledati Federalnu i državnu televiziju. Da je samo te dvije, čovjek Srbin bi u nastupu mržnje prema samom sebi izvršio samoubistvo. Valjda te televizije za to i služe, vrag će ga znati.
Dao Bog, pa se tim kablom može uhvatiti i RTRS, RTS, CNN, BBC, Frans TV i još hejbet onih kanala, Nejšnel yiografika i Animal planeta, gdje ima čudnih životinja i još čudnijih ljudi. Čudnih skoro kao urednici na Federalnoj i državnoj. U petak sam, pod utiskom najave koncerta Đorđa Balaševića, tražio neke životinje, da zaboravim na matorog paćenika koji se nameračio da opet u Mostaru pati za ženama, ljubavi, Evropom, Vasom Ladačkim, Lepom protinom ćeri, Jugoslavijom, Titom... Uh, pardon, u Mostaru nije popularno patiti za Titom i Jugoslavijom, bar u onom dijelu grada u kome je koncerat.
Vrtim tako, vrtim, jerbo sam prelijen da zapamtim gdje su i na kom broju te gladne i žedne životinje koje jure jedne druge dok piju na rijeci punoj krokodila. Vidjeh u brzini englesku baronicu Ketrin Ešton kako zaljubljeno gleda Hašima Tačija, neke Arape kako se ubijaju, svašta još, sve preletih prstom.
Zaustavi mi se palac na nekoj užasnoj slici, na kanalu Nejšnel yiografika. Čovjek vezan, pretučen, ne i mrtav. Crni čovjek, mučenik, vezan za to što je na farmi na kojoj je radio, ubijena bijela žena. Osudili ga za par sati, skleptali, vezali... Onda slike kako ga vežu lancem, podižu na drvo, pale vatru ispod njega. Spiker govori da je 15.000 bijelaca došlo da uživa u njegovoj muci. Mučenik se, kaže spiker dalje, počeo penjati po lancu, da izbjegne vatru. Onda su mu, Bog im sudio, otkinuli prste, tako da je samo mogao dlanovima udarati po lancu, dok ga je živog pekla vatra ispod njega.
Um je govorio mom prstu da nastavi pritiskati, prst nije slušao. Sa užasom shvatih da moj mozak hoće da moje oči vide tuđu muku, patnje crnog mučenika, do samog kraja, do crno-bijele slike zgrčenog ugljenisanog tijela... Do strašne bijele gomile koja se samozadovoljno smiješi zbog svog đavoljeg posla. Pomislih kako su muke Đorđa Balaševića puno ljepše od muka ovog nesrećnika. I još se daju naplatiti. Jer, Zdravko Čolić i Kemal Monteno pate od ljubavi. Đole i za Panonskim morem pati. Mora da to nije jednostavno. Doći će i na Đoleta, svaki put, hiljade bijelaca, po porciju Đorđeve muke. Koncert je nazvao "Osmijeh se vratio u grad". A muke Đoletove ore se stadionom. Srećom, nema tu mrtvih crnih ljudi ni kakvog pustošenja. Tek praznija pregrada tankog novčanika.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
