Mudra akademska ćutnja

Istorija je čuvarka prošlosti, ali ne obične, svakodnevne prošlosti naših života, već prošlosti koja mijenja tokove vremena, koja utiče na narode, na države. Ako jedan narod želi da se sačuva od promjena kao što su bacanje u vode istorije u kojima ne može da pliva već se u njima davi, onda je neophodno da se izučava istorija.

Ona nudi odgovore na ključna pitanja po opstanak svakog naroda, a to su identitet i duhovnost.

Događaji na političkoj sceni u BiH i stalno obnavljanje govora mržnje pokazuju da istorije, ipak, ima više u sadašnjosti nego u prošlosti.

U federalnim medijima povodom Dana Republike Srpske osvanuli su nazivi "RS genocidna tvorevina", "Srbi genocidan narod od postanka do nestanka". Bolji poznavaoci istorije znaju da genocidni narodi ne postoje, jer ako postoje onda bi trebalo veliki broj naroda optužiti da su genocidni.

Na primjer, Turska bi bila genocidna, jer su Turci genocidan narod koji je izvršio genocid nad Jermenima. Nijemci bi bili genocidan narod, jer su izvršili genocid nam Jevrejima, Romima, Slovenima, zatim, Hrvati bi bili genocidan narod, jer su izvršili genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, a pošto su im u tome svesrdno pomagali muslimani, a naročito u okviru Handžar divizije i oni bi bili genocidni.....

Ali krivica nikada ne smije da bude kolektivna, jer ako se krivica gradi na taj način, onda se gradi nova mržnja, nova želja za osvetom, novim stradanjima. I to je užasan zločin protiv čovječnosti, jer osuđuje mnoge nevine.

Federalni mediji, prije svih FTV, još jednom su pokazali da su sredstvo propagande koje služi da se sva mržnja, svi politički i ekonomski neuspjesi ove zemlje svale na Srbe, u stvari isto što su radili i Gebelsovi nacistički propagandni maheri kada su za poraz Njemačke optuživali Jevreje.

Sve su to istine kojima bi Republiku Srpsku trebalo da brane istoričari, akademici, senatori, jer svugdje u svijetu oni su veličine od povjerenja, svijest i savjest naroda. Kod nas ne. Izuzev rijetkih pojedinaca, oni mudro ćute i očekuju da mediji rješavaju društvene probleme, kao da su novinari mađioničari i mogu da otvaraju teme ili rade emisije bez sagovornika. Bez istih tih intelektualaca koji bježe od kamera kao đavo od krsta i onda pitaju što nema polemike u medijima. Na sličan način reaguju pripadnici političke elite. Samo najhrabriji progovore, ostali kalkulišu očekujući da se niko drugi do predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik umjesto njih svaki put obračunava sa Sarajevom i svima koji ruše Republiku Srpsku.

A zašto bi i reagovali bilo gdje izvan udobnih kancelarija i kabineta? Pa odatle se najljepše reaguje. Sa tog mjesta vidi se mnogo više i dalje nego sa novinskih stranica ili TV studija.

Na prvom mjestu, iz Akademije se lijepo vide honorari i apanaže. Stižu svakog mjeseca, starost čine sigurnijom, a banje bližima. Uz pune džepove promišlja se dublje i pogled nije zamagljen glađu.

A kada treba da se reaguje na političku stvarnost, da i akademija i senat odgovore na otvorene napade na državu kojoj pripadaju i koja ih održava u životu, onda se, sa te akademske visine mudro saopštava da nije vrijeme, da se ne treba obazirati na jeftino politikanstvo... jer akademiji i senatu, zaboga, tako nešto ne treba.

A šta im treba? Trebaju im starci koji su napisali nekoliko knjiga za koje tvrde da su vanvremenske. Oni crtaju karte velike države, spremni su da poture tuđe glave za svoje ideje. Sa jednim ciljem da njihove "umne glave" na kraju života društvo pretvori u biste. Jedina utjeha onima koji ginu za ideale i koje je sramota što nema nikoga da ih brani je to da će, kada jednom i budu uzdignute takve biste, na svijetu biti i golubova. Valjda!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.