Mjerkanje posla
Teška su vremena, a doći do posla gdje su pristojna primanja, pri tome da niste stranački vojnik, nije nimalo lako, a često se dovodi u vezu sa nerealnim. I ne tako davno u Srpskoj postojale su fabrike koje su zapošljavale više hiljada ljudi u svakom regionalnom centru. Danas, potpuno drugačija slika.
Mnogo toga se promijenilo, pa tako nezaposleni ne pristaju na posao po svaku cijenu i to iz više razloga, a samo ove godine sa evidencije Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske obrisano je 48 osoba koje su odbile ponuđeno zaposlenje u svojoj branši. Razlog je, prije svega, loša plata te uslovi rada. Jednostavno, neće ljudi da rade, jer smatraju da zaslužuju bolje uslove. Legitimno s njihove strane, ali, ipak, pružena im je šansa i prilika, kakva-takva.
Visina plate prvi je i osnovni segment koji odbija dobar dio ljudi da se ne bave onim za šta su se školovali. S druge strane, ljudi mjerkaju poslove, pa tako ne žele da prihvate ono što im se nudi na tacni.
Tu ozbiljnu ulogu igraju i poslodavci, jer radnici ne znaju koja će prava imati, ali i kakvu platu. Takođe, sramota je da danas neko ima platu od 650 maraka, tačnije minimalac. Pored toga, veliki je broj onih koji su na evidenciji biroa samo formalno.
Ipak, većina ljudi nema taj luksuz da bira poslove kako bi prehranili porodice i obezbijedili egzistenciju. Zanatlije su najtraženije, a sve ih je manje pa za njihove usluge ljudi čekaju mjesecima. Uz to, penzioneri koji imaju minimalna primanja primorani su da rade kako bi preživjeli ova turbulentna vremena. Šta može penzioner sa 300 maraka penzije sebi da priušti? Ne može apsolutno ništa, posebno ako imamo na umu da će sve od 1. januara biti skuplje. Ljudi su dovedeni pred svršen čin, a dovijaju se na razne načine, ne birajući sredstva.
Odliv radne snage u zemlje zapadne Evrope otvorio je prostor i za ljude koji su ostali u Srpskoj. Ipak, primanja u pojedinim opštinama, gdje su plate i ispod 700 maraka, put su za kupovinu karte u jednom smjeru jer sa tim primanjima nemoguće je preživjeti.
S druge strane, imamo i pozitivne primjere kao što su Stanari, gdje prosječna plata iznosi 1.344 marke ili 1.267 iz Ugljevika.
Sve ispod prosječne plate je ponižavanje, pa i ne čudi što ljudi odbijaju takve poslove. Uz to, u većim gradovima kao što su Banjaluka, Bijeljina ili Trebinje, gdje su troškovi života previsoki, i prosječna plata je nedovoljna za egzistenciju. To znaju oni koji je imaju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
