Ministarstvo porodičnih veza
Ignorisanje preporuka revizora na nivou BiH je, može se reći, postalo pravilo kod mnogih institucija. Iz godine u godinu ponavljaju se iste greške, a institucije nastavljaju da rade onako kako ne treba, bez ikakvih strahova da bi za to mogli da budu kažnjeni jer su finansijska, moralna i svaka druga disciplina ostale ispred vrata. Kao nepoželjne, nepozvane i nepotrebne.
Nerijetko etiketirane kao mjesta gdje se, kao nekad nedjeljom na ručku, okuplja bliža i dalja rodbina, brojne institucije na bh. nivou su postale sinonimi nepotizma i bezakonja na koji niko ne reaguje, dok na hiljade mladih ljudi svoje diplome ostavljaju na birou i kao Godoa čekaju poziv koji će omogućiti prvi radni dan.
Te probleme i muke nisu, izgleda, osjetili ni bliski srodnici ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Damira Ljubića i njegovog pomoćnika za opšte i pravne poslove Zorana Dakića, jer su ispunjavali najvažniji kriterijum - rodbinske veze. Ponosna vlasnica jednog od mnogobrojnih ugovora o djelu, i to onog koji donosi najveću platu, kćerka je pomoćnika ministra za opšte i pravne poslove. O ministru Ljubiću brigu vode sestrići i sestrične, ugovor o djelu ima i ministrov prevodilac, a platu dobija zahvaljujući tome što ostali u ministarstvu rade njen posao. Ona ne dolazi na posao, ali uredno podiže platu. Finansijski konsultant - penzioner sa platom od 2.600 KM, ali sposoban da na platnu listu budžeta doda svoju sestričnu i to bez dana radnog staža u struci. I tako se, unedogled, širi nepotizam i to u tolikoj mjeri da bi ovaj resor pri Savjetu ministara mogao da promijeni i naziv u ministarstvo nepotizma ili za rodbinske veze, uz ambicije da postane i porodična firma na terenu poreskih obveznika u BiH.
Za sada je, može se reći, prihvatilište za one koji su bliski vrhu resora, koji ništa ne rade, a dobijaju platu. Za one koji su, po rođenju pod srećnom zvijezdom, ispunili kriterijum najvažniji od svih. Jedno je sigurno. Nepotizam je zavladao, a da niko to ne pokušava da spriječi, dok na hiljade izbjeglica i dalje čekaju kroz nad glavom.
Gdje su tu ljudska prava i kako to nadležni rade svoj posao, bar onaj koji im se formalno nalazi u opisu radnog mjesta?
Ipak, najtužnije od svega je to što ovaj resor nije usamljen u ovoj priči o svakodnevnom "nedjeljnom ručku". Takvih je mnogo, a onih koji bi se usudili da prekinu običaj veoma malo. Tome se mora stati u kraj. Neko mora da bude imenovan i da postane primjer kako se ne smije i to što prije.***
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
