Marš umjesto dobrodošlice

I to tako traje previše godina. Kada god bi se domaći lideri i potrudili da naprave makar jedan korak naprijed, uslijedilo bi nešto što nas je sve ekspresno vraćalo ne dva, nego i pet nazad te bi, po starom dobrom običaju, ponovo nastavili da se valjamo u sopstvenom blatu do neke nove šanse.

Situacija u BiH, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma koji je donio okvir u kojem i sada funkcioniše, gotovo da nikada nije bila idealna, a jedan od razloga je i što jedna grupa političara nije prihvatila realnost i što i danas nisu srećni što Srbi, a nekada i Hrvati, postoje u ovoj zemlji te jer imaju sva prava kao konstitutivni narodi.

Prostije, dio bošnjačke političke elite bi ranije zemlju u kojoj bi narod kojem oni pripadaju bio glavni i pitao se za sve, dok bi ostali samo mogli da budu savremeni rokovi - da rade za njih, doprinose, ćute i budu zahvalni za mrvice, ako ih i dobiju. Na putu ka tome dio političkih predstavnika Bošnjaka snažan vjetar u leđa ima od određenih međunarodnih struktura u i izvan BiH, a koji, sa pozicija svojevrsnih ambasadora i diplomata, ovdje čini se rade sve što u svojim matičnim zemljama nikada ne bi mogli. Teško je povjerovati u suprotno, jer oni ovdje, u BiH, gaze bezbrojne evropske i svjetske konvencije o ljudskim pravima i slobodi izražavanja. Ako ih ne gaze, onda se prave da vide one koji to rade.

Progledaju samo u onim slučajevima kada ocijene da se neke riječi, poruke i potezi predstavnika srpskog naroda i Republike Srpske mogu podvesti u tu rubriku i onda se predstavljaju zaštitnicima demokratije. A to tako ne ide. Jednostavno ne može i ne bi trebalo nigdje, a posebno u BiH, koja mora, ako želi da opstane kao zemlja tri ravnopravna naroda, da vodi računa o različitostima, istovremeno zagovarajući razvoj i napredak svih.

Međutim, stvarno je daleko drugačija. I tome svjedočimo iz dana u dan. Sve se koristi da bi se podigle tenzije i već previše napaćeni narod opet gurnuo u neke nove provalije. Stalno se pronalaze izgovori da bi srpski predstavnici bili okarakterisani kao jedini rušioci BiH, njenog Ustava i Dejtona, a sada su na meti i profesori koji su sve do juče sasvim slobodno ulazili u BiH, radili svoj posao na univerzitetima.

Zabrana ulaska istoričaru i univerzitetskom profesoru Milošu Koviću u BiH, pod obrazloženjem da on predstavlja opasnost po bezbjednost, je kap koja polako preliva čašu i jedan dokaz više da su pojedinim strukturama u Sarajevu dobri samo oni Srbi koji se samo tako izjašnjavaju i koji ćute. Koji nemaju svoj stav, ne znaju svoju istoriju, ne žele da tragaju za istinom, ne pišu svojim pismo, ne pričaju svoj jezik i nemaju ništa protiv da im se stavi flaster na usta. A to nije zaslužio ni jedan narod u ovoj BiH.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.