Maksi kvote, mini potrebe

Iz godine u godinu smjenjuju se i primjenjuju razne strategije i analize prilikom kreiranja upisnih kvota. U pomoć se zovu ekonomisti, u pomoć pristižu akademici, privrednici, statističari… i ko zna ko ne. Ali, izgleda, džaba. Da je taj njihov trud uzaludan i reklo bi se "Sizifov posao" najbolje pokazuju upravo upisne kvote. I ove godine, kao i prethodnih, najviše slobodnih mjesta je predloženo, a gdje drugo nego na pravu i ekonomiji. Na pravu čak i više nego lani, al’ to, eto, pravdaju većim brojem mjesta na vanrednom studiju.

S druge strane, na banjalučkom Prirodno-matematičkom fakultetu je, recimo, duplo manje mjesta za buduće brucoše. Kako, zbog čega? Jednostavno, ovaj fakultet nema svojih prostorija, nema dovoljno nastavnog kadra. Jednostavno, zanemaren je.

Gdje je problem, a gdje je rješenje - pitamo se svi, ali, nažalost, ipak najmanje oni koji bi trebalo najviše da se pitaju. Šta će ovom društvu stotine novih pravnika, ekonomista, filozofa? Šta će, kada se zna da na evidencijama Zavoda za zapošljavanje upravo armije ljudi sa tim diplomama već godinama "čame". Da li je moguće da i sami mladi ljudi ne mogu a da se ne zapitaju kuda će poslije završetka studija?

Je l’ se to oni svjesno školuju za biro!?

Razumijem da ne može svako da bude ljekar, matematičar ili fizičar, ali isto tako ne mogu da razumijem da svi hoće da budu ekonomisti ili pravnici. Zašto svake godine da školujemo najviše kadra koji je ionako suficitaran? Upisna politika mora da se mijenja. Oštro, ozbiljno i na svim poljima.

Gdje je rješenje, ne možemo a da se ne pitamo ponovo. U smanjenju upisnih kvota i jačanju veza sa privredom, u povezivanju i umrežavanju sa potrebama tržišta rada u  afirmaciji i edukaciji mladih, koji moraju da znaju šta ih čeka ili, bolje rečeno - šta ih ne čeka poslije diplomiranja. A to je svakako posao, ukoliko ne budu promišljenije birali svoju struku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.