Krivi jer su Srbi
Priče o stradaloj srpskoj djeci u proteklom ratu u BiH, svaka ponaosob, lede krv u žilama.
Događaji u kojima su prerano ugašeni mladi životi u vihoru rata tjeraju na suze, tugu ili i bijes svakog čovjeka koji bude upućen u ta dešavanja.
Prisjećanja i svjedočenja o stravičnim ubistvima najmlađih koja su ovih dana ugledala svjetlo dana kroz monografiju “Djeca žrtve rata 1991-1995”, a koju je objavio Republički centar za istraživanje rata, za nauk su da tako nešto nikada više ne bi smjelo da se dogodi.
Sudbina jedanaestogodišnjeg Slobodana Stojanovića iz malog bratunačkog sela, kojeg su u julu 1992. godine zvjerski ubili pripadnici Armije BiH nakon što se vratio u selo po svog psa, samo je jedna u nizu tužnih priča devedesetih godina prošloga vijeka.
Neprijateljska ruka bila je nemilosrdana i prema maloj Višnji Bajić iz Visokog, koja je ranjena u stomak nakon pada minobacačke granate. Iako je mogla preživjeti u zeničkoj bolnici, gdje ju je otac odvezao, rekli su da “ne liječe četničku djecu”. Teško je i zamisliti da jedan ljekar ili medicinski radnik, koji radi po principima Hipokratove zakletve, izgovori takvu rečenicu, bez obzira na naciju ili vjeru kojoj pripada.
U tom prokletom ratu u BiH stradalo je 1.418 srpske djece, od čega smrtno njih 485. Ta nedužna mlada bića mogla su danas biti ljekari, pravnici, glumci, naučnici, astronauti, da neko tamo nije odlučio da im jednim metkom sve to oduzme.
Iako prema pravilu ratovanja djeca nikada ne smiju biti legitimne mete, brojna svjedočenja pokazuju da su zlikovci svjesno na nišanu držali nekog dječaka ili djevojčicu i odlučili da pucaju. Tako je iz neposredne blizine vatrenim oružjem i snajperom ubijeno 16 mališana i isto toliko ranjeno, dok je hladnim oružjem oduzet život sedmoro djece i jedno ranjeno. Ovi potresni podaci o stradanju i patnjama nedužne djece koja nisu ni znala šta je rat svjedoče o tome koliko je čovjek zvijer. Jer, šta to može natjerati jedno ljudsko biće, do zvjerska priroda, da povuče obarač i ubije nedužno dijete. Teško da postoje ideali ili vjerska uvjerenja koja su motiv da se okonča život jednom djetetu.
Monografija o stradanju 12 banjalučkih beba, koju je Centar za istraživanje rata RS ranije objavio pod nazivom “Šta su skrivile”, pobuđuje vjerovanje da su bebe, kao i sva srpska djeca u ratu, ubijeni jer su bili Srbi i to je sva njihova krivica, ako se uopšte može govoriti o bilo kakvoj krivici dječaka i djevojčica.
Strahote rata koje su na svojoj koži osjetila djeca u BiH, i to ne samo srpska, već i hrvatska i bošnjačka, dovoljan su razlog da se na ovim prostorima riječ rat više nikada i ne pomene, a kamoli da se desi. Tužnih sudbina bilo je na pretek, vrijeme je za ljepše stranice istorije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
