Kratka pamet
Kada bismo počeli da nabrajamo šta su sve političari obećali od Dejtona naovamo, a što je ostalo mrtvo slovo na papiru, vjerovatno ne bismo nikada stali. Nova neispunjena obećanja stizala bi ona stara i tako unedogled.
Vjerovatno bi se desilo isto i kada bismo neispunjena obećanja suzili na mnogo kraći period, recimo na godinu dana, jer bi političke laže i paralaže i tada stizale jedna drugu, ali taj period može da posluži kao dobra ilustracija da se prikaže kako je i narod kratke pameti kada su u pitanju “krupne” političke teme.
A jedna od njih je takozvana blajburška misa, koja je prije tačno godinu dana održana u katedrali Srca Isusovog u Sarajevu. Taj, bez ikakve sumnje, sramni događaj izazvao je ogromnu pažnju javnosti i ozbiljno negodovanje antifašista u Sarajevu, ali i političku reakciju bošnjačkih zvaničnika. Sa vidnom nelagodom zbog održavanja mise zadušnice u “njihovom antifašističkom” Sarajevu posvećene ustaškim zločincima stradalim u Blajburgu, grupa bošnjačkih poslanika u Parlamentu BiH u parlamentarnu proceduru je uputila Rezoluciju o poštovanju žrtava ustaškog režima. Rezolucija je na kraju dobila potrebnu podršku u Predstavničkom domu, iako za nju nije glasala većina srpskih i hrvatskih poslanika, ali sudbina rezolucije i to da li je usvojena ili nije u suštini je u sasvim drugom planu. Mnogo važniji je motiv zbog kojeg su je bošnjački poslanici uputili u parlamentarnu proceduru, a motiv je upravo sramota i ljaga na obrazu “antifašističkog” Sarajeva zbog održavanja mise za ustaške zločince, odnosno pokušaj da se sa te sramote skrene pažnja i spere ta ljaga. Taj pokušaj je kratkoročno možda i uspio, ali varaju se ako misle da će ostati zapisano samo to da je usvojena rezolucija, a ne i to da je održana misa.
Da ne budemo zlobni, naravno da ostaje i činjenica da je nekoliko hiljada građana grada na Miljacki protestovalo zbog održavanja mise, kao i da samo održavanje mise ne potire antifašistički karakter Sarajeva, ali svakako da dovodi u pitanje svojevrstan ekskluzivitet na antifašizam koji Sarajevo gaji i na kojem insistira.
A na taj ekskluzivitet nemaju pravo iz dva veoma jednostavna razloga i dvije nepobitne činjenice koje treba ponavljati stalno i na svakom koraku. Prva je da je sarajevska ulica srpskog ljekara i predsjedavajućeg ZAVNOBiH-a Vojislava Đede Kecmanovića preimenovana u ulicu šehida iz proteklog rata Nusreta Šišića Dede. A druga je da je Dan pobjede nad fašizmom, 9. maj, neradni dan u Banjaluci, ali ne i u Sarajevu. I zato bi bilo dobro da srpski političari sa dugim jezikom nisu kratke pameti i da povremeno podsjete na ovakve stvari.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
