Svi nekud odoše

Kadra nema u prerađivačkoj industriji, ugostiteljstvu, poljoprivredi, trgovini, građevinskom sektoru... što ozbiljno ograničava razvoj domaće privrede. Ali nije da to baš nekoga pretjerano brine. 

Poslodavci jesu donekle podigli plate, ali ne da bi pomogli radnicima. To nije njihov primarni cilj, nije bio nikada pa ni sada kada su svi otišli. Za rastom plata u Srpskoj poseže se isključivo kako bi se spriječio preostali kadar da ode, a krajnji cilj je da se zaštiti interes firmi i drugih privatnih biznisa. 

Sva ostala radnička prava poslodavci su nastavili uveliko da krše po ustaljenom šablonu koji primjenjuju već nekoliko decenija i od kojeg ne namjeravaju da odstupe. Topli obrok malo ko isplaćuje, baš kao što su rijetki i oni koji plate ne daju u kovertama. Ne poštuju se ni prava radnika o pitanju godišnjih odmora, uslova rada, zaštite na radnom mjestu i slično. To samo po sebi dovoljno govori da poslodavci i ne mare toliko za situaciju koja ih je zadesila.

Nažalost, ništa drugačije nije ni sa državom, koja se uporno pravi i gluva i slijepa na sve marifetluke poslovne zajednice. U suprotnom bi kaznila one koji krše zakon ili kreirala nova rješenja koja rigoroznije štite zaposlene, odnosno učinila sve da spriječi ljude da odu. 

Nemar i jednih i drugih uveliko je došao na naplatu i vlastodršcima. Sve češće se čuje da se sa manjkom kadra suočavaju i državne institucije, koje polako ali sigurno prestaju biti raj za nezaposlene, izuzev uhljeba koji nemaju znanje, vještine i kompetencije da plivaju u privatnom sektoru.

Na konkurse škola nekada se prijavljivala četa nastavnika, danas jedan ili nijedan. Fakulteti ne mogu zadržati studente na pozicijama asistenata, baš kao ni zdravstvene ustanove ljekare. Sa nedostatkom potrebnog broja ljekara, ali i odgajatelja susreće se i Zavod za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera BiH, čuveni “Alkatraz”.  

To će se, po svemu sudeći, preliti uskoro na većinu ustanova i institucija jer narod i dalje nezaustavljivo odlazi. U potrazi za srećom i parčetom raja na zemlji ostavljaju kuće, stanove, izgrađene karijere, uspomene, grobove predaka. Radnici polako, ali sigurno isparavaju, a tješi donekle što to nije slučaj samo kod nas. 

Ovih dana čujemo da kadra nema ni na Jadranu, pa se oni koji hoće da rade plaćaju suvim zlatom. Manjka ljudi duž cijele Hrvatske, Srbije, Slovenije. Čak i obećana Njemačka potražuje stručnjake u svim zanimanjima. 

Svi znaju  da ljudi nema, ali niko da se zapita zašto i dokle se ovako može. Spas se traži u ljudstvu u Aziji, ali da li se miješanje dijametralno suprotnih kultura uopšte može nazvati spasom?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.