Ko nas vozi?
Sunce, kiša, vjetar, snijeg. Ponedjeljak, utorak i tako redom do nedjelje. Iz sedmice u sedmicu, mjeseca u mjesec godine prolaze, a gradski i prigradski autobusi kruže ulicama Banjaluke i "kupe" one koji ih često nervozno čekaju da bi stigli do cilja.
Jedni moraju na posao, drugi kod doktora, treći po namirnice, do rodbine, a neki, pak, pod stare dane žele da "ubiju" vrijeme i obiđu možda neke zaboravljene dijelove banjalučkih naselja. Svi različiti, sa različitim ciljevima, a povezuje ih prevozno sredstvo i vozač, koji u svoje ruke preuzima živote onih koji su samo nekoliko sekundi ranije pokazali mjesečne karte ili na licu mjesta platili prevoz do odredišta.
Da sve nije baš tako idealno, pokazala su posljednja dešavanja na banjalučkim ulicama, odnosno trotoarima kojima je prošao vozač "Centrala" i pokrenuo mnoga pitanja o bezbjednosti onih koji svakodnevno svoj život stavljaju u ruke onog za volanom na putu od jedne tačke do druge.
Slika na terenu, prema prvim rezultatima, izgleda ovako. Od 253 kontrolisana vozača javnog prevoza, njih 17 nema važeće ljekarsko uvjerenje. To su podaci saobraćajne inspekcije, ali, nažalost, postoje opravdane sumnje da mnogo takvih kruži banjalučkim ulicama i da su neki prevoznici, kada su čuli da se spremaju kontrole, brže-bolje pojurili da "svježe" datume napišu na već postojeća (ko zna od kada) ljekarska uvjerenja.
To sve povlači i drugo pitanje. Da li je potrebno da se dogodi još neka vožnja trotoarom ili nekom baštom da bi nadležni iznijeli na svjetlost dana podatke, barem one najosnovnije, o onima kojima nas voze svaki dan. Od ponedjeljka do nedjelje.
Vozač bez ljekarskog uvjerenja, i to validnog, izdatog od validne zdravstvene ustanove, skoro je isto kao vozač bez vozačke dozvole.
Jedno bez drugog ne ide u teoriji, ali ponovo se pokazalo da je u praksi drugačije. Sve su prilike da se za volanom gradskih i prigradskih autobusa smjenjuje i više od 17 vozača koji nemaju adekvatno uvjerenje da su stvarno sposobni da rade posao za koji su plaćeni i od kojeg prehranjuju sebe i svoje porodice. Posao im nije lak, naprotiv. I više nego odgovoran i toga moraju da budu svjesni svi, bez izuzetaka i manje i veće odgovornosti.
Ono što se desilo neki dan u Banjaluci, kada je vozač provozao autobus (srećom bez većih posljedica) trotoarom nakon što mu je pozlilo, treba da bude i više nego jasna opomena svima da muljaža i malverzacija u gradskom i prigradskom, pa i svakom drugom prevozu, ne smije da bude. Jer, u toj igri su životi, a tu igru niko ne bi smio da igra. Ni ponedjeljkom, ni utorkom niti nijednim drugim danom sve do nedjelje.*
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
