Ko je kriv?
“Cveće je ukras bašte, leptir je ukras cveta, a deca puna mašte, deca su ukras sveta”, najljepši su stihovi o djeci koje je na poseban način otpjevao legendarni Minja Subota, uz koga su stasale brojne generacije. Svako dijete na svijetu zaslužuje upravo to, bezbrižno, raspjevano djetinjstvo obojeno ljubavlju.
Brige i problemi su za odrasle, ne za malena bića nevinog pogleda i najiskrenijeg osmijeha. Strah, bol, razočarenje i patnja trebalo bi da budu nepoznanica svakom čovjeku, a posebno najmlađima.
Nažalost, iz dana u dan stvarnost nas demantuje. Ta tanana stvorenja, nezrela i fizički i psihički, nespremna da se uhvate u koštac sa životnim nedaćama, sve češće su trn u oku predatora koji u sekundu zlim namjerama i lošim djelima izbrišu njihove osmijehe.
Još strašnije zvuči kada se zlostavljanje dogodi u porodičnom domu ili ustanovi za zbrinjavanje djece.
Danima već javnost u Srpskoj zgrožava se nad informacijama da su štićenice Doma “Rada Vranješević” u Banjaluci bile meta nasilnika. Da zlo bude veće riječ je o ljudima koji su zaposleni u toj ustanovi čiji je posao bio da vode računa ko ulazi u Dom, da svi kojima je ova ustanova zamijenila porodični dom unutra budu sigurni i bezbrižni. Nažalost, prvi oni su se pobrinuli da sve bude suprotno od toga.
Posljednji slučaj nije jedini, nažalost, koji se dogodio u ovoj ustanovi. I krajem prošle godine djevojčica od svega 13 godina povjerila se vaspitaču da je bila žrtva napastvovanja portira. Nakon prijave, protiv njega je pokrenut disciplinski postupak, bio je suspendovan, umanjena mu je plata, a onda je vraćen na posao.
Vraćen na mjesto zločina, ponovo pred istu tu djevojčicu i druge djevojčice. Vraćen! Čak i ako je urađeno sve po zakonu do posljednjeg slova, ako su sve procedure ispoštovane, zar je normalno da bude vraćen na posao? Zar je normalno da koja marka manje na računu bude kazna za traume koje ostaju doživotno?! Sve i ako je po zakonu, pogrešno je i treba mijenjati takve zakone. Trebalo ih je promijeniti juče, da već danas neka nova djevojčica ne bi proživljavala isto.
Ko je kriv neka ispituju oni koji su plaćeni za taj posao. A i kada se utvrdi ko je kriv, teško da ijedna kazna može da izbriše ožiljke svakom djetetu koje se našlo u kandžama pedofila. Kazne za one koji se drznu i da pomisle a kamoli povrijede nedužno stvorenje koje niti može da se odbrani niti da pobjegne trebalo bi da budu rigorozne. Jedno “žao mi je” ili bilo čija ostavka neće vratiti vrijeme, niti izbrisati traume. Iako niko nema pravo oduzeti drugom život, bez obzira na to koliko gnusno djelo činio, ima pravo smjestiti ga iza rešetaka životno. Oni koji su spremni da povrijede dijete ne zaslužuju drugu šansu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
