Kad smijeh postane bol
Svako vrijeme ima svoje breme, a čini se da ih, ovo u kojem trenutno živimo, ima i previše jer smo živote stavili na tacnu zvanu internet, sa koje svako može da, uglavnom sam, uzima šta mu odgovara, a na koju je moguće staviti i ono što ih može prekinuti u sekundi.
Društvene mreže su preotele stvarnost u svoje ruke. Sve više, kao društvo, živimo s one strane ekrana jer tamo možemo da “zamažemo” oči svima. Tamo tuga postaje sreća, niko ne pita šta se krije iza osmijeha dok se nižu lajkovi, filteri siromaštvo pretvaraju u bogatstvo, klipovi zasmijavaju planetu. I tu, ako izuzmemo sve te lažne slike o nama, ništa ne bi bilo sporno kada bismo mogli samo i isključivo mi odlučivati o tome šta će svijet vidjeti, ali nebrojeno puta se pokazalo da ne možemo.
U modernom dobu pojedinci su sebi dali za pravo da odlučuju ko će vidjeti neki naš pad, gaf, trenutak zbunjenosti i slabosti. Plasirajući snimljeno, i to bez dozvole onog ko je u centru pažnje, u svijet putem društvenih mreža dali su sebi slobodu da odlučuju o tome kome će se narod smijati, a koga će žaliti.
Surovost te, ničim date i zaslužene, slobode milioni su osjetili na svojoj koži. Među njima ima i onih o kojima jedino što najčešće znamo jeste da su tu iz našeg okruženja i ništa više od toga.
Ne znamo ni kakve slike ni ožiljke iz djetinjstva nose. Ne znamo koliko, i da li su jaki, ili možda slabi. Ne znamo ništa, osim toga da njihova ozbiljnost ili provala donosi lajkove i vrh ljestvice nekima koji ne razmišljaju da se sve može promijeniti preko noći.
Internet je sve suroviji jer su ljudi, generalno gledajući, sve suroviji. Sve manje se mari za čovjeka, a sve više gleda u broj pratilaca i reakcija. To više nije ono ismijavanje kakvo je bilo do prije nekoliko godina kada se moglo samo prepričati šta se nekom dogodilo ili kada to vidi grupa iz grada ili škole. I tada je mnoge boljelo to podsmijavanje i pratilo dugo kroz život ostavljajući traga. A koliko li to tek reže danas kada to gledaju hiljade, pa i milioni?
Svaki čovjek je priča za sebe. Svako se drugačije nosi sa pritiskom i od toga zavisi i da li će stati ili nastaviti dalje, ali suština je jedna - niko nema pravo, čak i u ovom dobu, da ismijava i linčuje, ali to ćemo, izgleda, učiti na teži način.
Krajnje je vrijeme da se “resetujemo” i shvatimo da smo ljudi, a ne roboti, a da svako, kada i pomisli da podrugljivi snimak nekoga pusti u jasnost, prvo razmisli kako bi odreagovao neko njegov najbliži kada bi mu, ni krivom ni dužnom, bila nametnuta uloga jednog takvog glavnog aktera.
Saučešće porodici Mladena Dulića, njegovim prijateljima i svima kojima je, tokom svoje tek 22 godine, izmamio na lice i suzu i osmijeh. Nema riječi koje će im ublažiti bol, ali na nama, kao društvu u cjelini, jeste da nikad ne dozvolimo sebi da budemo okidač zbog kojeg će neko dići ruku na sebe.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
