Kad nada tinja
Tri decenije. Eto toliko je gotovo vremena prošlo od kada su potpisima zaustavljeni meci, mine i granate, a zemlja uvedena u novo uređenje, zamišljeno tako da oni koji su se do juče gledali preko nišana, ponovo zajedno dižu domove iz pepela. Međutim, ima i onih koji već duže od tri decenije oplakuju požutjele slike, jer su im samo one ostale od njihovih najmilijih. Zašto? Zato jer oni nemaju ni groba, a nema ni njih. Nestali su.
Krvave devedesete godine prošlog vijeka razorile su brojne porodice, razdvojile do tada nerazdvojne druge, zaljubljene parove, srušile domove. Vatre su gutale ognjišta, djeca vrištala za roditeljima, majkama srca pucala za sinovima čiju su mladost stale na prve linije odbrane.
I, kako to obično i biva, sve ima svoj kraj pa tako i rat. Vijest iz Dejtona u novembru 1995. godine većinu je obradovala, jer je označila dolazak mira i slobode, ali ostalo je nezadovoljnih na sve tri strane koji čine ovu i ovakvu današnju BiH. Zemlju koja i nakon tri decenije ne zna gdje je, niti gdje ide i kome daje da je vodi.
Mnoge istine još su zakopate, a mnogi ciljevi još žive. Jedan je uporno nastojanje da se na što bolji način prikaže i prevarama dokaže da su Srbi u posljednjem ratu bili jedini zlotvori, krvnici, ubice, a ni u kom slučaju žrtve, jer je to rezervisano mahom za one koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci.
I u tom začaranom krugu odbrane i napada u godinama mira žive i one porodice koje ni nakon tri decenije i duže ne znaju ništa o svojim najmilijima. Blijede i slike i sve je više N. N. lica, a sve manje imena poput Marko, Mirko, Janko, Nikola, Slavko, Mario... Spisak je dug pa i nedopustivo predug, ako se pogleda koliko je vremena prošlo i ako je tačno ono što uporno naglašavaju oni koji danas zastupaju njihove porodice - na nivou BiH nema volje da budu nađene, a potom i identifikovane nestale osobe iz reda srpskog naroda.
Iz organizacija i udruženja godinama uporno, ali i dalje neuspješno traže pravdu za svoje najmilije, upozoravajući da su njihovi posmrtni ostaci tu, kako se kaže, pred očima, ali da bi samo trebalo da bude volje da ih i ugledaju, ekshumiraju, identifikuju i predaju porodicama kako bi ih dostojno sahranili. Kako bi imali gdje doći, položiti ružu, zapaliti svijeću i vjerovati da konačno mogu da počivaju u miru.
Međutim, mnogi očevi i majke su spušteni u grob prije nego što su pronađeni ostaci njihove djece jer se, eto, neko usudio da se igra i posmrtnim ostacima. U godinama koje su ostale iza nas nebrojeno puta smo svjedočili apelima iz dubina najčistijih duša da nadležne u procesu traženja nestalih NE SMIJU da prate selekcije, da su sve žrtve iste i da moraju da se ulože isti napori u traganju za svim nestalima. Bez obzira da se traži Mirko, Mate ili Mahmut. I tako moraju da poslože stvari u glavi čim prije svi oni koji su na bilo koji način dio procesa traženja i identifikacije nestalih kojima je izgubljen svaki trag. Jasno je da vjerovatno svi nikada neće biti pronađeni, ali ukupan rezultat mora biti zbir volje, želje i objektivnosti, a ne malverzacija i namjernog prikrivanja tragova, s tim i istine. Nada da će tako biti još tinja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
