Kad bi moglo za džabe
Spisak predratnih privrednih giganata koji su nakon sukoba zahvaljujući lošoj privatizaciji pali u ruke onima koji su imali brdo novca, ali ne i istu količinu znanja, je predugačak.
Trebalo bi vremena i vremena da se ispišu nazivi svih preduzeća od kojih su živjele hiljade porodica, a koja su kasnije nedomaćinskim upravljanjem i poslovanjem upropašćena. Ne preživljavale, nego živjele.
Jedno od njih sigurno je i derventska fabrika cijevi “Unis” koja je važila za privrednog giganta regije. Osim proizvodnje cijevi, u ovoj fabrici otvoren je i pogon za preradu drveta.
Međutim, uprkos napretku i razvoju, ni “Unis” nije zaobišla sudbina mnogih drugih firmi koje su privatizovane, pa samim tim gurnute u ambis.
Mnogo je čaršijskih priča koje se i dan-danas prepričavaju uz kafe o tome kako je propalo ovo preduzeće i šta će biti po okončanju stečaja.
U tim pričama “rekla, kazala” dobar dio je začinjen od usta do usta, ali isto toliko je i istine.
Problemi u tom preduzeću trajali su godinama, najbolje to znaju radnici koji ni do današnjeg dana nisu naplatili zaostale plate ni doprinose, a i pitanje je da li će ikada.
Kroz plan finansijskog i operativnog restrukturiranja fabrike cijevi, koji je usvojen 2017. godine, trebalo je da dugovanja budu izmirena u narednih deset godina, ali ga uprava preduzeća od početka nije poštovala pa je u veoma kratkom roku propao.
Krajem 2019. godine otvoren je stečaj, a imovina preduzeća procijenjena je na više od 40 miliona maraka.
I tu počinje priča da će “Unis” kupiti lokalni trgovački lanac, da će on pokrenuti proizvodnju... Zvuči isuviše dobro, vjerovatno se zato još nije ni ostvarilo.
S obzirom na to da su do sada propale dvije licitacije, najvjerovatnije jer je potencijalnim kupcima cijena i dalje previsoka, nije teško zaključiti da ona priča o kojoj su govorili radnici koji su čitav radni vijek proveli u “Unisu”, da će na kraju sve otići u bescjenje, i te kako ima smisla. Ako bi ikako moglo za džabe, to bi bilo najbolje.
Još kad se toj čorbi doda i prstohvat politike, i više je nego sigurno da će bivši radnici po ko zna koji put ostati kratkih rukava. A ova je čorba malo više začinjena, tako da nije teško sabrati dva i dva i vidjeti da od izmirenja dugova prema radnicima neće biti ništa.
I kad bude prodato, biće prodato najpodobnijem, a ne onome ko ima najbolju poslovnu ideju. Odavno je baš to najbolji recept za uspjeh.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
