Jauk čaršije

 Razlog je i više nego jednostavan. Za izbore na kojima se ukazala istorijska šansa za promjenu vlasti nakon 30 godina vladavine Mila Đukanovića žestoko su se zainteresovali Srbi u svim državama regiona. A kada su isti ti Srbi podržali ekipu okupljenu kontra Đukanovića, bilo je dovoljno da se za izbore zainteresuju i svi ostali kojima je jedini zajednički sadržilac da budu - kontra Srba.

Otuda su na površinu izgmizali razni kvazikosmopoliti, samoubijeđeni mislioci, samoprozvani nosioci kritičke svijesti, takozvani borci protiv klerikalizma, fašizma i drugih sličnih izama koje bez ikakve ograde lijepe samo Srbima, otvoreno se stavljajući na stranu Đukanovića, pri tome zaboravljajući sve njegove uloge i ulogice iz ratnog perioda kada su ga isti ti ili njima slični nazivali i agresorom i zločincem. Milo je u međuvremenu okrenuo ćurak, počeo da se izvinjava, a Srbe u vlastitoj državi da šikanira, omalovažava i na kraju krajeva negira. Sasvim dovoljno da postane dobar momak, evropejac, moderni lider i slično... Osim toga, događaji u Crnoj Gori, potpuno neuobičajeno, na istu stranu su doveli vlast i opoziciju u Srpskoj pa su i jedni i drugi, što otvoreno, što u rukavicama, podržali opoziciju. Ni narodu ne bijaše baš svejedno pa mnogi iz Srpske pohrliše bar jednom na neku od litija u Crnu Goru uz povremenu organizaciju sličnih manifestacija i u svojoj zemlji. Činjenica da su se pred crnogorske izbore na istoj strani našli i Mazalica, i Stanivuković, i Stevandić, i Vukanović, jasno je dala do znanja jednom većem dijelu sarajevske čaršije i njihovim hadžijama u Banjaluci da je potrebno žestoko udariti na takve trendove, sasjeći ih u korijenu, omalovažiti, dehumanizovati... Pa je tako Đukanović proglašen za antifašistu, a Mazalica i Stanivuković za četnike.

Nakon objave rezultata i prvih nagovještaja pobjede opozicije, uhvatili su se za slamku pa počeli, svi ti silni kosmopoliti i građanisti, brojati krvna zrnca Dritanu Abazoviću, pitajući se značajno, kako će Albanac u vlast sa četnicima, jaučući ne bi li se nekako sarajevski diplomac ipak smilovao pa u novu vladu otišao sa DPS-om. Međutim, vijesti iz Podgorice, Budve i Cetinja govore da im neće preostati ništa drugo do siktanje.

Nešto sasvim drugo su razlozi zbog kojih su se u Srpskoj na istoj strani našli i vlast i opozicija. I dok su prvi u crnogorskom slučaju uočili još jednu priliku da jasno istaknu svoj izrazito prosrpski narativ, drugi u izvjesnom padu Đukanovića vide šansu i nadu za politički uspjeh na vlastitom terenu. U prvom slučaju u pitanju je igranje na sigurno, a u drugom prilično velik nedostatak osjećaja za stvarnost. Jer ovdje niti postoje razlozi zbog kojih se opozicija ujedinila protiv Đukanovića, niti postoje bilo kakvi osnovi na kojima bi se opozicija mogla ujediniti, niti, na kraju krajeva, postoji stabilna opozicija, a i za onu koja trenutno egzistira niko ne može da garantuje da već sutra neće preći u drugi tabor.

I zato će se sve uglavnom završiti objavama na “Tviteru”, snimcima “Instagramu” i ostalim mrežama koje su, ako je to uopšte ikome i važno, u predizbornom periodu u Crnoj Gori završili ne u drugom, nego u petom ili šestom planu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.