Istorija

Umjesto toga odlučili su da sklone porodicu na što bezbjednije mjesto tih dana i mjeseci dok su oni stali na branik otadžbine, uvjereni da im je baš tu mjesto.

Previše ih se nikada nije vratilo na sigurno. U previše porodica je, dan kada je potvrđen mir, dočekan bez očeva, a previše je boraca na ratištima širom današnje Srpske ostavilo dijelove svojih tijela. Previše i danas ima domova u kojima se osjećaju posljedice, bilo da se radi o traumama zbog slika sa ratišta koje ne blijede ili onih koje vide svaki dan kada otvore oči. Kada sagledaju kakav im je sada život u miru.

Republika Srpska treba da pamti svakog svog časnog borca i da im omogući što bolji život za života, a poslije toga da im vječno imena i prezimena piše najzahvalnijim slovima, jer su Srpskoj nesebično dali sve.

A došlo je vrijeme da oni, koji su imali sreće, pa su dočekali mir i danas žive u njemu, ispričaju svoje ratne priče da ih vrijeme ne bi izbrisalo.

Mnogi su ih već ispričali i dosta puta prepričali u krugu porodice. Kao i u danima slava ili drugih okupljanja kada, po nekoj nepisanoj tradiciji, u tom jednom momentu mora da se pomene ratni put, saborci koji su život ostavili na liniji, oni koji danas opet gledaju kako da prežive, ali među tim pričama, teškim i preteškim, uvijek ima i onih koje izmame osmijeh. O ratnom putu vojnika i srpskih jedinica čulo se do danas dosta toga, ali je opšti stav da o tome, ma koliko i danas bilo teško, treba što više da se priča da bismo time dali, svako ponaosob, svoj doprinos istoriji i očuvanju sjećanja na ono što su prošli i za šta su se izborili.

Neke stvari su već pokrenute s te mrtve tačke. Snimljeni su dokumentarni filmovi o komandantima, jedinicama u kojima je dominirala upravo “živa riječ” saboraca i drugara iz rovova, jer je to najbolji način da se prikaže i emocija i prava istina. Sve što je do sada snimljeno ostaće i poslije nas, a novi cilj, do kojeg želi da dođe i Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih, jeste da na jednom mjestu sabere što je moguće više svjedočanstava o ratnom putu pojedinaca i jedinica. Da i oni koji nisu imali priliku ili iz ovih ili onih razloga nisu željeli da o tome pričaju, sada progovore. Otvore srca i kutiju u kojoj godinama čuvaju ratne uspomene i tako pomognu onima koji će nekada da istražuju kuda je i kako prošla njihova jedinica. Kažu detalje kojih nema ili ih možda neće ni biti u osnovnim istorijskim udžbenicima, ali hoće u arhivama za one koji budu htjeli da znaju više.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.