Ispit humanosti

Sve su to priče koje su nas posljednjih mjeseci na trenutak zaustavile. Navele nas da se zamislimo. Natjerale nas da se okrenemo i zastanemo. I da se zapitamo - kako da im pomognemo?!

Rijetki su oni koji su ostali hladni i imuni na dječije suze, nemaštinu, bolest i tugu. Kojima nisu zadrhtale novine u ruci dok su čitali sa čime se svakodnevno susreću ovi tako mali ljudi, a tako veliki heroji.

Dokaz za to je da su se mnogi javili da pruže pomoć iz svih dijelova Republike Srpske, regiona, pa čak i drugog kontinenta. Većina ih nije ni pitala koliko, pitali su samo kako. 

Humanitarne akcije su odjeknule i za tili čas promijenile život onima koji nisu ni sanjali da je moguće to da se desi.

Bili smo ljudi, što je kako nam se čini u današnje vrijeme najteže biti. I treba da smo ponosni na to.

Položili smo ispit iz humanosti.

Ali, ono što ne treba da zaboravimo jeste da će ovakvih priča uvijek biti. To je nešto, što se nažalost ne može spriječiti taman ni da smo najuređenije i najbogatije društvo. Možemo da krivimo lošu politiku, sudbinu ili sistem, ali uvijek će biti onih kojima je pomoć potrebna.

Pitanje je samo koliko smo mi spremni drugima da pomognemo.

Da li smo se začaurili u svoj krug obaveza i problema, u kojima nema mjesta za druge. Jesmo li postali grubi na tuđu nevolju? I da li smo od onih koji gledaju samo na sebe i kojima je teško nazvati neki od humanitarnih brojeva kako bi donirali jednu marku?

Ne, mislim da nismo! Bar većina nije. A to misle i Igor, Gojko, Kristina, Kristijan i Jelena.

Oni znaju koliko znači kada je neko spreman da pruži ruku i pomogne. Oni su na svojoj koži osjetili humanost na djelu. A mi? Mi smo kao društvo pokazali da još uvijek nismo izgubili vjeru u humanost. I da smo ljudi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.