Institut za čekanje

Jedna od njih je neprocesuiranje svih odgovornih za brojne zločine, a druga je to što hiljade osoba, kojima je svaki trag izgubljen na ratištima širom BiH i drugim adresama još nije pronađeno.

Mnogi članovi tih porodica, koje još tragaju za svojim najmilijima, nisu više među živima. Otišli su, a da nisu saznali šta se dogodilo onima za kojima su tragali. Nisu imali priliku da sahrane barem jedan dio njih kako bi imali mjesto gdje će moći doći, pomoliti se, zapaliti svijeću. Takvih će, ako se procesi traženja nastave kretati sadašnjim tempom, sve više biti jer vidljivijeg pomaka nema.

Ključna institucija za traženje nestalih je institut formiran na nivou BiH koji godinama ima brojnih problema u radu, na šta posebno upiru iz Republike Srpske, čiji predstavnici otvoreno upozoravaju da ima osnova za sumnju da pojedinci svjesno ne žele napraviti pomake kada je riječ o traženju srpskih žrtava.

To je za svaku osudu i neka ide na dušu onima koji tako rade jer rat je bio i prošao. Niko normalan ga nikada ne bi trebao ni poželjeti, ali ako se već odigrao i završio, trebalo bi raditi na pomirenju i suživotu na tom području, a čista prošlost, bez upitnika, jedna je od osnova za budućnost.

Traženje nestalih nije lagan posao, a naročito nakon ovoliko godina, kada je sve manje osoba koje znaju gdje su pojedinci ili više njih zakopani, kao i onih koji iz ko zna kojih razloga žele da pričaju o tim mjestima. Neki, ko zna zbog čega, nisu htjeli ni ranije i sve to je, uz druge opstrukcije, dovelo do ovoga što imamo i danas. Četvrt vijeka kasnije.

Institut za nestala lica funkcioniše dijelom u isteklom, a dijelom i privremenom sastavu. Nema potrebne volje svih da se krene naprijed i da se pronađe šta se pronaći može. A na kocki su nečije majke, očevi, sinovi, kćeri...

Brojni pokušaji reforme te institucije nisu urodili plodom. Odgovorni i za to bi trebalo da snose odgovornost, posebno ako bi se utvrdilo da su svojim djelovanjem svjesno usporili proces traženja nestalih i ostavili mogućnost da određeni putokazi izblijede i nestanu na kraju.

Sve se čini da se svjesno kupuje vrijeme i da je cilj da zub vremena učini svoje. To je u, u ovom slučaju konkretno, nedopustivo.

Trebalo bi uložiti sve napore kako bi bila pronađena i posljednja kost i da se utvrdi čija je, odnese onima koji tragaju za tom osobom, te im se da šansa da konačno imaju mjesto na kojem će paliti svijeće i donositi cvijeće.

To je, na kraju krajeva, njihovo pravo, ali i obaveza onih koji su izabrani da upravljaju institucijama koje se bave traženjem nestalih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.