Igra zakona i morala

Slučaj Velimira Sakana, visokog funkcionera PDP-a koji je angažovan kao savjetnik u kabinetu člana Predsjedništva BiH iz RS u Banjaluci, nedavno je isplivao na svjetlost dana.

Sakan, nadaleko poznat kao čovjek iz Kotor Varoša, postao je Dobojlija. Tim potezom ostvario je zakonsko pravo na dodatne naknade u iznosu od 700 KM jer mu je novo prebivalište udaljeno više od 80 kilometara od mjesta rada, što ne bi bio slučaj da je ostao prijavljen u Kotor Varošu.

Svako ima pravo da živi gdje hoće. Adresa svakog pojedinca može biti u Banjaluci, Trebinju, Zvorniku ili bilo kojoj drugoj opštini ili gradu, ali pod uslovom da stvarno živi u novoizabranoj sredini, a ne da mu tamo samo bude adresa.

Jer takvo ponašanje otvara brojne sumnje. Da li je sve bilo samo zbog naknada, ili se radi o nekim drugim motivima, ali to treba da jasno kaže onaj, ona ili oni čije je ime došlo pod lupu javnosti, zakonitosti, pa na kraju i morala.

U Sakanovom slučaju reagovao je i PDP - stranka čiji je član, što je za pohvalu. Bez dilema su zatražili da se odrekne tih dodatnih privilegija i da novac preusmjeri u humanitarne svrhe. Međutim, ako Sakan ostane da živi u Kotor Varošu, ni to nije u redu jer nelegalno stečen novac ne treba ni za humanost. U slučaju da se, s druge strane, i zvanično preseli u Doboj, to pravo na naknade niko ne može da mu ospori.

Zakon je zakon, a moral je nešto drugo. On važi od pojedinca do pojedinca i samo ta osoba može da ga ima ili nema.

Sakanov slučaj je sigurno samo jedan u moru takvih, ne samo u institucijama BiH nego vjerovatno i na drugim nivoima vlasti u ovoj zemlji.

U Parlamentu BiH je prije dvije, tri godine bila pokrenuta priča o tome da li oko 150 zaposlenih u toj instituciji zaista živi na adresama koje su naveli u svojim zahtjevima za nadoknadu troškova prevoza na posao.  Ta "istraga" bi trebalo da bude sprovedena u svim institucijama na svim nivoima vlasti, pa neka epilog svakome posluži na čast.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.