Humanost
Republici Srpskoj prije pet godina pošlo je za rukom ono što ni mnogo veći ni razvijeniji u njenom okruženju nisu uspjeli, da nađe sistemsko rješenje za djecu koja na genetska ispitivanja i liječenje moraju u inostranstvo.
Prije pola decenije donesen je zakon i osnovan Fond solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja, stanja i povreda djece u inostranstvu “Duša djece”. Zahvaljujući humanitarnoj akciji “S ljubavlju hrabrim srcima” obezbijeđen je početni iznos u kasi ovog fonda.
Od tada do danas stotine djece otišlo je na liječenje izvan granica Srpske, a njihova dijagnostika, operacije, terapije koštale su oko 20 miliona maraka.
Samo roditelji tih mališana znaju koliko im je značilo što postoji institucija na čija vrata mogu zakucati, jer počesto su odlasci u inostrane klinike zahtijevali milionske iznose, od kojih zaboli glava pri samoj pomisli da jedna porodica sa jednom ili dvije radničke plate treba da obezbijedi toliku sumu za spas svog djeteta.
Kako im je, to znaju samo oni.
Iako su u Fondu zadovoljni punjenjem budžeta, znamo da ima i onih koji su na samom početku tražili da im se od plate ne odbija procenat namijenjen Fondu solidarnosti iako je to svega nekoliko maraka mjesečno.
To je ona jedna kap u moru koja sama možda i nema neku vrijednost, ali kada svi damo po toliko, nekome smo pomogli da dobije lijek, novi život.
Tužno je što postoje ljudi koji ne žele dati svoj doprinos i koji misle da se ne može dogoditi da njima ili nekome u njihovoj blizini zatreba Fond. Sudbina takve počesto demantuje.
I uglavnom su takvi najglasniji i najuporniji kad njima negdje nešto zapne. Do tada, tuđu muku ne vide i ne čuju.
Još je tužnije što u Srpskoj ima i zvaničnika, ljekara, i to na rukovodećim pozicijama, koji nakon pet godina postojanja Fonda “Duša djece” tvrde da Srpska nema sistemsko rješenje i da se djeca liječe SMS porukama. Sramota je što ne znaju da Srpska jedina u regionu ima sistemsko rješenje. Sramota je jer su 504 djevojčice i dječaka zakucali na vrata tog fonda i dobili neophodan novac.
Najljepše bi bilo da nikada nikome taj fond ne zatreba, ali želje su jedno, a život točak koji se stalno okreće i nikada ne znamo kako sudbina može da podijeli neke nove uloge.
Ono što znamo i možemo jeste da bar pokušamo biti humani, jer naše malo znači novu šansu za jednog malog borca. Da ne odmažemo onda kada ne možemo pomoći i da se informišemo, toliko bar možemo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
