Hrvatska i Evropa
Hrvatice i Hrvati, braćo i sestre po Nesreći. Eto vas u Evropi, a evo nas, nekada sugrađana vaših na granici Evrope, s ove (druge) strane. Još korak-dva i vi ste stigli. Nek vam je srećno, a mi? Nit’ stigosmo nit ostadosmo! Veselim se svakom uspjehu rođene zemlje, a još više se veselim što živ koračam ovim balkanskim prostorima koji još ne prispješe u "zajednicu evropskih naroda i država".
Dok čekam da ispratim kočije koje će vas odvesti do bečkog dvora" ili do "berlinske kulture" premećem vijekove u kojim je Evropa bila ovdje. Stanovala ovdje i krvave tragove ostavila ovdje. Moje razumijevanje za hitanje ka njoj je time još veće. Da li zato što ne želite da se Ona vrati vi ka njoj žurite? Bog će ga znati!
Građani Hrvatske, Republiko Hrvatska, moj Kordun i moja Trepča je za nekoliko dana u Evropi. Ostala je bujad i ilovača. Ostala su neočišćena minska polja i dimnjaci bez dimova. Naherene bajte i podbočeni starci. Jedni na sjećanje, a jedni na nagorjele plotove. Opanci u blatu, a sloboda u srcu.
Ne trudite se, ne otimajte mi to. Tu Evropa nikad stanovati neće. Kao što neće ni mnogo dalje od Zagreba otići. Tamo do Krapine, Jaske, Dugog Sela, Zeline najdalje - možda.
Srpska evropska groblja nema ko da obilazi. Za koju godinu iz pristupnih fondova će nas po obroncima Petrove Gore zakopavati. Naši živi u Srbiji oplakivati. Tugujem!
Sanjao sam kako i ja idem u Evropu. Pješke i poprijeko, na brzinu kao i 1995. godine. Zaustavih se na prostranoj poljani. U Bosni. Tamo negdje između Novoga i Svodne. Na livadi razapeti šatori. Sve bijeli i sve svileni. I svi čekamo Evropu. I Marko Kraljević treći put sišao međ’ Srbe. Bez topuza i sablje ubojite. Mikrofon mu za reverom, a kompjuter za pojasom. Direktna linija sa Bijelom kućom. Pregovara! Osmijeh mu na licu. Samo se Šarac oznojio. Narod po regijama i domaćinstvima okupljen. Od šatora do šatora nečujni šapat ili olajavanje kruži. Zlobnici pričaju da je rampa spuštena, da se ne može dalje. Ima tu oko dvjesta ’iljada duša.
"Ići će oni koji imaju biometrijski pasoš, golobradi mladić glas pronese. Vi drugi jok. Morate se vratiti."
Đed Đuran (ostade bez vida 1945. godine kada je iz Zagreba Evropu išćerao) ne razumije o čemu se radi pa veli da on ide svojoj kući, jer je Evropa umrla. Bio joj na sahrani, sjeća se. Kako da mrtvaca posjeti? I nasta svađa. Nasta graja. Uzbudiše se duhovi, proradiše srpske naravi. Neko i zapuca… Probudim se.
Ne znam gdje sam, ali znam da u Evropi nisam. A vi, putujte srećno. A ako vam se tamo zamjeri, vratićete se budete li imali sa čim i sa kim. Meni ionako nije dobro ma gdje bio!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
