Hljeb sa sedam kora
Godine obojene blagostanjem na ovom području gotovo da su zaboravili i naši roditelji. Bilo ih je, ali davno, a nakon njih uslijedile su one najteže, ratne, pa poslijeratne.
I taman kada smo se koliko-toliko oporavili od svega toga, uslijedila je nova finansijska kriza, a onda i poplave, zemljotresi...
Naviknuti na vječitu borbu kroz životna bespuća, nestašice i poskupljenja gotovo da su nam postala normalnost. Onda je došla pandemija virusa korona i taman kada smo i nju uglavnom preživjeli, počeo je sukob između Rusije i Ukrajine. Iako su geografski daleko sukob između te dvije zemlje na istoku svakodnevno nam zagorčava život.
Krenulo je sa poskupljenjem nafte na svjetskim berzama, a onda su munjevitom brzinom nastavile da rastu cijene svih proizvoda i usluga, kako u svijetu tako i kod nas, jer kad barel poskupljuje, cijene preko noći lete u nebo.
Tako je i prosječna cijena hljeba, jedne od osnovnih životnih namirnica u Srpskoj za 30 odsto viša nego lani. Sa druge strane, cijena hljeba u Evropi porasla je za 18 odsto i Evropljani, hvatajući se za glavu, tvrde da je to istorijski maksimum. Evropa jauče na sav glas, iako je daleko razvijenija, iako je životni standard njenih građana miljama daleko od našeg.
Nije hljeb jedina namirnica koju plaćamo po daleko višim cijenama nego prošle ili pretprošle godine. Gotovo da nema proizvoda koji nije skuplji. Kako cijene rastu, tako je i naša potrošačka korpa sve praznija.
A mi, mi smo na krize previše naviknuti pa uglavnom ćutimo i trpimo. Naučilo nas vrijeme, jedna po jedna okupatorska čizma koje su ovuda gazile vijekovima, naučio nas život. Ćutimo i trpimo.
Na prste se mogu izbrojati godine u kojima naš narod nije jeo hljeb sa sedam kora. A takav nam je na meniju i sada.
I nikom ništa. Svi ćute i čekaju. Jedni čekaju ishod sukoba na istoku, drugi ishod na berzama, a mi uz sve to i da prođe 2. oktobar. Onda će valjda biti sve malo jasnije.
Možda će oni koji budu držali konce u svojim rukama ipak staviti prst na čelo, razmisliti i donijeti bar neke odluke kojima će zaštititi narod koji ih uostalom i bira za te funkcije i fotelje u kojima sjede. Možda će konačno da se sjete da ne treba samo njima za skupocjene limuzine, raznovrstan meni, dnevnice i putovanja, da treba i seljaku i radniku.
Možda nekome padne na pamet da i obični smrtnici treba da žive, a ne samo da preživljavaju poskupljenja daleko veća nego u Evropi, sa platama i penzijama koje nisu ni približne evropskim.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
