Hibridni paradajz
Sjeća li se iko kada je posljednji put u supermarketu, piljarnici ili pijačnoj tezgi kupio paradajz koji ima istinski miris i ukus tog redovnog sastojka svake salate na ovdašnjim trpezama?
Vjerovatno rijetko ko pamti nešto takvo, a i oni koji se sjećaju sigurno pripadaju starijim generacijama koje nije okovalo potrošačko društvo u kojem je sve podređeno profitu, a sve ono što je prirodno, uključujući, nažalost, i ukus povrća i voća sporedna stvar.
Svima nam se bar jednom desilo da u supermarketu kupimo svjež paradajz, plodove smjestimo u dno frižidera i zaboravimo na njega, a kada želimo da ga upotrijebimo za dva, pet ili deset dana iznenadimo se njegovom intenzivno crvenom bojom, ali i besprijekornim izgledom, koji je jednak kao i u momentu kupovine. U tom momentu pomislimo šta jedemo i kakva je to biljka koja ne trune ni sedmicama nakon branja.
Trka za profitom dovela je do toga da je tržište u posljednjih desetak godina preplavljeno hibridima i novim visokorodnim sortama povrća koje karakterišu savršen oblik, boja i dugotrajnost pa tako paradajz vrlo često izgleda kao plastični plod, a nerijetko mu je i takav ukus, potpuno plastičan. Stare domaće sorte paradajza poput “novosadskog jabučara” i “volovskog srca” gotovo su potpuno iščezle iz komercijalne proizvodnje iako ih odlikuje savršen ukus i miris. Poneki kilogram moguće je naći u malim seoskim baštama kod vrijednih bakica koje iz godine u godinu brižljivo čuvaju sjeme.
Porazno je što takva situacija nije samo sa paradajzom, već i sa drugim vrstama povrća i voća. Kraljica slasti sve manje ima ukus lubenice, a slična je situacija i sa dinjom, paprikama, ali i sa voćem koje sve više gubi okus i postaje gotovo bezukusno.
Iako to ljuti većinu potrošača, ne bi trebalo mnogo zamjeriti bar domaćim proizvođačima jer su zbog prekomjernog uvoza, koji je prijetio da im ugasi proizvodnju, bili primorani da se okreću hibridima jer su im garantovali veće prinose, a samim tim i profit.
Posljednjih godina, baš u vrijeme kada stigne voće i povrće iz Semberije, Lijevče polja i Posavine, zbog izostanka zaštite domaće proizvodnje, po marketima i pijacama prodaju se hiljade kilograma voća i povrća koje je proizvedeno u Makedoniji, Turskoj, Grčkoj, Španiji.
Činjenica je da se razvojem hibrida u nerazvijenim zemljama koje pritišće glad osigurava značajna količina hrane, ali u RS i BiH takvih problema, hvala bogu, nema, a ne muči nas ni rast populacije, tako da je pribjegavanje novim sortama koje daju veće prinose nauštrb ukusa nepoželjno i bespotrebno.
Problem je i prekomjerna upotreba hemije u proizvodnji koja, osim plodova, zagađuje i zemljište i zbog čega bi pitanje proizvodnje hrane u skoroj budućnosti moglo postati goruće i najvažnije za opstanak čovječanstva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
