GOSPODINE DODIK...
Neke večeri me nazva moj prijatelj, profa iz Banjaluke, i kaže da upalim BN televiziju. I pogledah. Tu vidim da ste moćni za ne povjerovati, pa sam odlučio sam da Vam se obratim ovim otvorenim pismom.
Tu veče sam gledao dvojicu mladih, pismenih i informatički obrazovanih, lijepih ljudi koji od Vas traže da popravite studentski standard i poboljšate uslove u studentskom domu, iako je mjesečna stanarina 10 KM, a obrok 2,5. A ne žale se da su hrana i smještaj loši. Mladi ljudi, budućnost Srpske, uvjereni su da to možete, pa ni ja ne sumnjam. I stara garda, profesor Živanović. Doduše, on nije budućnost Srpske, iako majstorski uništava alkohol, koji je jedna od najvećih pošasti srpskog naroda. Pretvara ga u svom organizmu u neškodljive ugljikohidrate.
Gledao sam i proteste u kojima od Vas traže da popravite životni standard, pobrinete se za radnike, penzionere i borce, da vratite mladim ljudima polet i entuzijazam, da izvučete Srpsku iz depresije. Ja, rab božji Veselin, nisam neki Srbin, ali su mi roditelji Srbi, djedovi i babe, pa sam, možda, barem malo to i ja. A Vi ste predsjednik RS i, s obzirom na zahtjeve na demonstracijama, jako ste moćni.
Od Vas se traži da s bagerima odmah počnete praviti zgradu studentskog doma, prije projekta, urbanističke saglasnosti, odluke gradskog vijeća i ostalih gluparija. Pa sam mislio da i ja od Vas zatražim ponešto.
Nisam se napatio kao roditelji studenata koji od Vas traže toliko toga, pa ću Vam iznijeti samo neke zahtjeve.
Neću tražiti da mi date kosu, da budem viši od svoja 182 cm, da mogu na vratilu i razboju isto što i nekad. Ali, pošto sam primio degenek tih devedesetih u Mostaru, imam par loše sraslih rebara. To me nekad jako boli. Volio bih da mi to riješite, ali bez operacije.
Osim toga, volio bih da penzija mojih roditelja bude veća od 300 KM i da imaju bolju zdravstvenu zaštitu.
Ja bih, pošto sam objavio 14 uspješnih knjiga i primio puno književnih nagrada, volio dobiti Nobelovu nagradu.
Ako ne sad, onda za koju godinu. Volio bih da vratite moje drugove, Azera i Joju. Azer mi je spasio život jednom.
Mom rođaku Zdravku pronađite mater, odvedena je i ubijena u ratu, da je čovjek u miru sahrani.
Mom ujaku Radi vratite život, umro je od posljedica premlaćivanja, ovdje u Mostaru. Zapravo, prvo u logoru Dretelj. Njegov sin nije student, završio je studije, nema posao prema svojoj struci. Mislim da negdje guli krompir.
Volio bih da mi vratite mladost koju sam potrošio na teške fizičke poslove u vrijeme kad sam trebao studirati. Toliko za sad. Hvala unaprijed.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
