Gorki uvoz

Narandže, banane i limun stižu nam iz uvoza. Opravdano i logično. Nemamo uslove za uzgajanje tog voća i da bismo ga jeli, moramo da ga uvozimo.

Problem je, međutim, što uvozimo i jabuke, kruške i šljive, koje imamo na svakom koraku. Uvozimo i krompir, paradajz, mrkvu i kupus, a i njih imamo na svakom koraku, odnosno na svakoj njivi.

Čudno, ali ništa novo.

Svake godine, pa tako i lani, iz raznih dijelova svijeta na tanjire u BiH stigli su milioni i milioni kilograma voća i povrća i to milionske vrijednosti.

Stiže sve i svašta, i šta treba i šta nam ne treba.

A zašto i ne bi, kada smo već odavno postali tržište koje je poznato po tome da se na njega bez problema mogu uvesti proizvodi koje ti duša zaželi. Od čačkalice do lokomotive i to bez neke veće kontrole.

A ko snosi posljedice za ovakvu situaciju?

U ovom slučaju, i to sasvim sigurno, domaći poljoprivrednici, ali i svi mi pomalo, ili ipak malo više nego što smo i sami svjesni.

Poljoprivrednici prvenstveno zbog toga što zbog nekontrolisanog uvoza imaju problema sa plasmanom svojih proizvoda, koji im nerijetko propadaju i zbog kojih trpe milionske štete. Oštećeni su i nedovoljno zaštićeni, a samim tim i cijela domaća proizvodnja. A i svi mi trpimo posljedice, jer često jedemo hranu iz uvoza sumnjivog kvaliteta.

Gdje je rješenje i kako ga pronaći, bezuspješno se pitaju poljoprivrednici, ali i svi oni koji žele da znaju šta jedu.

Odgovor je samo u strožim mjerama, u strožim kontrolama.

Niko nije rekao da se uvoz treba apsolutno zabraniti. To bi bilo apsurdno. Spoljnotrgovinska razmjena je potrebna, ali u nekom realnom omjeru.

Nije logično da domaće voće i povrće propada i da za njega nema kupaca, zbog robe iz uvoza, koja je preplavila tržište.

Krajnje je vrijeme da nadležne institucije u BiH ozbiljno počnu da obavljaju svoj posao i da učine sve da bi zaštitile domaću proizvodnju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.