Gorka sudbina “Šećerane”
Milionski dugovi koji su ostali iza nekadašnjih privrednih giganata u Republici Srpskoj gurnuli su u dubiozu hiljade radnika koji godinama nakon odlaska preduzeća u stečaj i likvidaciju ne mogu da ostvare svoja prava. Nemali broj njih vodi bitku sa vjetrenjačama kako bi dobili zarađene plate, uvezali radni staž i otišli u zasluženu penziju. Previše je upropašćenih preduzeća koja su zapošljavala hiljade radnika i hranila isto toliko porodica.
Među takvim privrednim gigantima koji su zbog tuđeg nemara bačeni na koljena svakako je i bijeljinska Fabrika šećera u stečaju koja zjapi prazna 12 godina. Već četiri godine “Šećeranu” prodaju po cijeni od deset miliona maraka, ali kupaca nema. Odnosno, jave se s vremena na vrijeme zainteresovani investitori iz Turske, Srbije, pa čak i iz Kine s namjerom da u halama nekadašnje Fabrike šećera ponovo pokrenu posao, podignu na noge posrnulog privrednog giganta i zaposle stotine radnika. Nude milione za “Šećeranu”, ali nikada onoliko novčića za koliko je ta firma zacijenjena. Dok pričaju i pišu pisma namjere, sve zvuči gotovo idealno. Spremni su na sve, međutim, kada treba da plate, neće.
Ta situacija se ponavlja iznova i iznova i svaki put kada javnost pomisli da će sudbina tog preduzeća konačno biti riješena, kolo sreće se okrene. Stiče se utisak da se razni mešetari samo naslađuju gorkom sudbinom “Šećerane” i žele da ta firma bude data u bescjenje.
Nije isključeno da će im to jednog dana i poći za rukom, jer je Skupština povjerilaca tog preduzeća, nakon četiri godine bezuspješnih licitacija, početnu cijenu od deset miliona spustila za pola miliona. Da li će i ko biti spreman da za nekadašnjeg semberskog giganta iskešira 9,5 miliona maraka, vidjećemo već za nekoliko dana jer će “Šećerana” ponovo na doboš ove sedmice.
Tužno je kako nemar pojedinaca ili grupe za tren oka upropasti firme koje su generacije prije nekoliko decenija gradile danonoćno za dobrobit svoje djece i svih budućih naraštaja. Loši poslovni potezi, političke igre, nemar i pohlepa gurnuli su brojna preduzeća u ambis. Gorku sudbinu “Šećerane” dijele i “Unis” iz Dervente, “Farmland” iz Nove Topole, bijeljinski “Žitopromet” i mnoge druge firme koje su bile ponos bivše Jugoslavije. Red i rad zasnovani na znanju konačno moraju da budu temelj poslovanja privrednih subjekata u Srpskoj čiji će poslodavci ulagati u radnike i širiti posao, a ne samo gledati kako da se obogate loveći u mutnom. A nije da nije bilo takvih. Bez znanja, mukotrpne borbe i velikih ulaganja, u godinama koje dolaze zbrajaćemo samo posrnule gigante.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
