Glava u torbi
Ni sve češće policijske kontrole, stacionarni radari na svakom ćošku, te presretači nisu stali u kraj vozačima koji svjesno glavu stavljaju u torbu jurcajući ulicama širom Republike Srpske.
Iz godine u godinu crni bilans na putevima se nastavlja, a to potvrđuju i najnoviji podaci Ministarstva unutrašnjih poslova RS prema kojima je u prva četiri mjeseca ove godine jurcanje drumovima odnijelo 20 života, za dva više nego u istom periodu lani.
Najčešće greške koje su uticale na nastanak saobraćajki sa smrtnim ishodom bile su neprilagođena i nepropisna brzina kretanja vozila, neodržavanje rastojanja i vožnja unazad. I tako je oduvijek. Na sve to kada se doda i koja čašica više alkohola, ishod je zagarantovano koban, najčešće ne samo za onoga koji se bahati za volanom, već i za druge učesnike u saobraćaju koji mu se nađu na putu.
Kada se na sve to dodaju putevi koji su poprilično oronuli, krivine koje nadležni godinama peglaju, ali nikako da posao privedu kraju, crne tačke na kojima se do sada ugasilo na desetine života, crna statistika na putevima ne čudi.
A pravci i krivine koje spajaju opštine i gradove na kojima nastrada naviše učesnika u saobraćaju svima su već dobro poznati, samo nikako da se nešto više učini da bi se povećala bezbjednost na tim dionicama.
Tek kada se saobraćajnicama prolomi jauk porodica koje su u nesrećama izgubile najmilije, nadležni se hvataju za glavu, pišu strategije i projekte i prebrojavaju kritična mjesta. Najavljuju milionske projekte za sanaciju crnih tačaka i uglavnom sve ostaje na tome. Prazna priča do neke naredne nesreće, a crni niz je sve duži.
Nažalost, nema kazne ni upozorenja, bar do sada nije bilo, koja će zaustaviti bahatog vozača kome je jurcanje jednako adrenalin, a ne smrt. Mijenjani su zakoni, povećavane kazne, često postavljani novi radari da love one koji ne poštuju propise, ali ponavljače prekršaja u saobraćaju još niko nije uspio da zaustavi. Nažalost, sve dok takvo ponašanje ne plate glavom.
Pitanje je da li će brojne edukativne kampanje i iskustva onih koji su pukom srećom preživjeli saobraćajku, ali i dan-danas žive sa posljedicama, doprijeti do svijesti onih koji više od ičega vole da nagaze papučicu gasa.
Koliko god oni bili uporni u svjesnom ugrožavanju i sebe i drugih učesnika u saobraćaju, nadležni moraju biti još uporniji i odlučniji da se “obračunaju” s takvima, ali i da ulažu više u infrastrukturu, a ne samo da od izbora do izbora krpe rupe na saobraćajnicama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
