Glava u pijesku
Ne treba biti Nostradamus ili član porodice Tarabić da bi se vidjelo kako svakodnevni život postaje sve neizvjesniji u igri koja sve više podsjeća na monopol, odnosno šah u kom su obični ljudi pioni, ali i poker u kom je ulog budućnost čitavog svijeta.
Prema Marfijevom zakonu - jedna nesreća nikada ne ide sama. Nakon pandemije, došao je rat u Ukrajini, sankcije, pokidani lanci snabdijevanja i inflacija, koja poput raka izjeda evropske ekonomije i odbija da se povuče bez borbe. I kao što to uvijek biva - glavni krivac je upravo ljudski faktor, bezumlje i pohlepa jednog malog broja ljudi.
U Evropskoj uniji upaljen je crveni alarm. U Njemačkoj je potrošnja mesa i mlijeka pala na najniži nivo u posljednje tri decenije. Francuzi su počeli da štede na na vinu, Španci na maslinovom ulju, a Italijani na tjestenini. Životni standard je svakim danom sve ugroženiji. Sve veći je i broj preduzeća koja proglašavaju bankrot ili sele proizvodnju negdje na istok.
Nažalost, optimista je teško biti, jer su evropski političari, pogotovo oni iz Brisela, spremni da i dalje žrtvuju dobrobit svojih građana zarad “viših ciljeva”, prije svega onih američkih, ali i velikih kompanija koje su trenutno i glavni pokretači inflacije. Vlada ogromna pohlepa i gotovo da niko ne razmišlja šta će biti sutra, kakve će to posljedice imati po globalnu ekonomiju, ali i životni standard građana.
Naravno, tu nikako ne treba zaboraviti pomenuti ulogu SAD koji zarad očuvanja dolara kao svjetske rezervne valute, na čemu je izgradio svoju imperijalnu moć, ali i svoje hegemoje, je spreman Evropu gurnuti bukvalno u provaliju, bacajući ekonomske kasetne bombe.
Dolazak jeseni sigurno će donijeti nove i veće neizvjesnosti. Treba očekivati novi talas poskupljenja, ulazak u veću recesiju, a najgori je scenario - stagflacija, spajanje inflacije i recesije.
Kako dijelimo sudbinu Evrope, ni u BiH nije ništa bolja situacija - ni u narednom periodu ne treba očekivati razvedravanje. Naša jedina prednost, ako se to može tako nazvati, jeste to što smo za razliku od većine Evropljana mentalno i fizički otporniji na nestašice i poskupljenja, na pad životnog standarda. Manje nam treba da budemo sretniji.
To naravno ne amnestira domaće političare koji u proteklom periodu nisu donijeli nijednu stratešku mjeru koja bi koliko-toliko olakšala život običnim ljudima, ali i poslodavcima. Ako je i bilo nekih prijedloga oni su padali u vodu, jer se “čuvala” fiskalna bezbjednost. Veće cijene znače i veće prihode od PDV-a.
I dok ratari gledaju u nebo, građani u sve praznije novčanike, domaći političari drže glavu u pijesku, a oni iz Vašingtona i Brisela u oblacima imperijalnog bezumlja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
