Generacije (ne)pismenih
Svaki put kada primijetim da je neko napisao "neznam" ili "nemogu", rastužim se. Zvučaće kao laž, jer sam ranije govorila da mi se od takvih gramatičkih grešaka diže kosa na glavi, ali sada sam zbog njih jednostavno samo tužna.
Naravno tu je i neizostavno miješanje ćirilice i latinice, ubacivanje engleskih riječi kao što su "cool", "thanks" ili "džes", pleonazmi poput "mala kućica", koji su postali svakodnevica sve većeg broja osnovaca i srednjoškolaca u Republici Srpskoj, ali i studenata!
Nisam sigurna na koji način i kako definisati korijen ovog problema, te u koga uperiti prstom i optužiti ga za generacije i generacije (ne)pismenih, ali ono što je sasvim sigurno jeste da je ovo veliki problem, na koji se, izgleda, gleda "zatvorenih očiju".
Da problem postoji priznaju i u školama i na fakultetima, gdje tvrde da je pismenost mladih na veoma niskom nivou. Tako profesori na fakultetima kažu da se u osnovnim školama pridaje veoma malo značaja pismenosti učenika, jer bi tu đaci trebali da steknu neka elementarna znanja. S druge strane, nastavnici u osnovnim školama ističu da se sve radi po planu i programu, ali da se usvojeno znanje ne ponavlja, te da je pismenost individualna. U sredini su profesori u srednjim školama, koji su svjesni da je problem tu, ali nisu dovoljno jaki da ga riješe.
I dok se tako "loptica odgovornosti" prebacuje sa jedne na drugu stranu, armije mladih na svojim najnovijim mobilnim telefonima i putem društvenih mreža razmjenjuje poruke na jeziku koji je samo njima znan i koji je daleko od srpskog jezika i gramatike.
Dobru knjigu su očigledno zaturili u prašinu, i zamijenili nekim savremenim laptopom, jer zaboga - pa ko danas još čita te knjižurine. Ne žele da im bilo ko popuje, jer oni su "cool" i sasvim se dobro snalaze i ovako. Nije ih sramota što ne znaju kako se piše "ne znam", jer to ne znaju ni oni sa kojima se druže. One malobrojne koji su pak uspjeli da savladaju gramatiku našeg jezika, i koje svakako za to treba pohvaliti u ovo savremeno doba moderne tehnologije, sigurno prozivaju štreberima i tako gaze kroz život. Ipak, ne mogu a da ne pitam njih, ali i njihove roditelje, nastavnike i profesore - "đe je to zapelo"?! Zašto je jedan "ajfon" ili "ajpod" za pokazivanje važniji od poznavanja gramatike našeg jezika? Neka neko ponudi odgovore! Naši mladi to zaslužuju i hitno trebaju - iako možda toga ni sami nisu svjesni.+++++
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
