Gdje si bio 1999.
Tekst sa ovim naslovom objavljen na portalu “Juropijen vestern Balkans” u kojem autor kritikuje Beograd jer ne osuđuje poteze Moskve u Ukrajini prenijeli su i “Danas” i još neki mediji koji za sebe tvrde da su kontra vladajućoj garnituri u Srbiji.
Ključno je pitanje, navodi autor, zašto Srbija ne osuđuje udar na Ukrajinu, kada je Ukrajina one 1999. među prvima osudila NATO agresiju na Jugoslaviju. Legitimno pitanje, uz jednu naizgled nebitnu stvar koja bi, da je bitna autoru, valjda bila i provučena kroz tekst. A ta stvar se tiče strukture vlasti u Ukrajini krajem prošlog vijeka. Da je tada predsjednik bio Volodimir Zelenski, da li bi osudio agresiju? To ga je, uostalom, pitao i Aleksandar Vučić.
BiH se bez unutrašnjeg konsenzusa pridružila izjavi zemalja EU o osudi dešavanja u Ukrajini. Iako Milorad Dodik tvrdi da je ta odluka ništavna, BiH su razni svjetski mediji svrstali na mapu onih koji su osudili Putinov potez. Jasno je da Putin zna stav srpske političke strane u BiH o svemu što se događa na Istoku, a nije baš da to ne znaju ni na Zapadu. Otuda ni jedni ni drugi, svako iz svojih razloga, ne mare previše što je Sven Alkalaj po instrukcijama iz Sarajeva uradio to što je uradio. To je svakako naša unutrašnja stvar.
BiH se, očekivano, podijelila i o pitanju Ukrajine jer nijedan rat ne može da prođe da se mi ne upetljamo. Makar deklarativno. Političari, novinari i ini mrsomudi iz Sarajeva jašu po prostranstvima društvenih mreža nazivajući Putina “Hitlerom 21. vijeka”, osuđujući agresiju i kršenje međunarodnog prava. Sarajevske gradske vlasti obojile su Vijećnicu u boje ukrajinske zastave sjećajući se, kako navode “agresije koju su i sami doživjeli” početkom devedesetih.
Autor teksta sa početka ove priče podsjetio je da su te 1999. na ulicama Kijeva i drugih velikih gradova u Ukrajini održavane demonstracije protiv NATO-a. Najveći protest, dodaje, organizovan je ispred Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Kijevu, gdje je hiljade ljudi noseći ikone, palilo svijeće.
Te 1999. godine u Sarajevu nije bilo demonstracija ni paljenja svijeća. Niko živ nije se obreo ispred američke ambasade da predvodnicima NATO alijanse poruči da su vazdušni napadi na SRJ agresija i kršenje međunarodnog prava. Naprotiv.
Dvadeset i tri godine kasnije svu energiju upregli su u podršku ukrajinskom narodu osuđujući “poludjelog ruskog diktatora” koji “ničim izazvan” napade suverenu zemlju, “demonstrirajući silu i nasilje”.
“Sarajevo ne smije šutjeti dok nad bilo kojim gradom bdije sudbina kakva je devedesetih bdila nad nama. Stojimo uz građane Kijeva, stojimo uz građane Ukrajine”, napisala je uz sliku Vijećnice na “Tviteru” gradonačelnica Benjamina Karić.
Sarajevo je ćutalo 1999. Naprotiv, na tamošnjim portalima se na godišnjicu početka NATO napada na SRJ posprdno izražavaju prema navodima da je u pitanju bio klasični čin agresije.
Kako povjerovati da su baljezganja po mrežama i oslikana Vijećnica podrška Ukrajincima?
Nije to što pišu po mrežama i boje po zgradama poruka Ukrajincima, već komšijama. I nije podsjećanje šta misle o vlastitom, nego o srpskom stradanju. Ukrajinci su tu najmanje važni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
