Gdje je odgovornost?
Šta je to odgovornost, poslovna ili moralna? Šta je kontrola rada i ko je sprovodi u BiH? I prije svega, sa kojim ciljem se te kontrole u našoj zemlji vrše? Čemu revizije kada je ishod unaprijed poznat.
Isto nam se piše i kad je izvještaj pozitivan i kad je negativan. Društvo od toga nema nikakvu korist, samo niz dodatnih izdataka. Džaba trošimo ljudstvo, novac i papir na kojem se ti izvještaji štampaju.
Njihova jedina svrha je da pruže informaciju kako Pero, Jovo, Marko ili Stanko nisu radili po jusu. Gotovo svakodnevno se uvjerimo da je u BiH suvislo sprovoditi bilo kakve kontrole, budući da one za koje se utvrdi da su kršili zakon i nisu poštovali propisane norme niko ne poziva na odgovornost.
Ovih dana smo tako saznali da je Ministarstvo inostranih poslova BiH pod upravljačkom palicom Bisere Turković lani trošilo novac i zapošljavalo mimo propisa i limita, a revizori su otkrili i da je krajem prošle godine zaključen ugovor o fizičkom obezbjeđenju objekata u Braziliji, o čemu niko u sjedištu navodno nije znao ništa. Ugovor je težak 135.000 maraka, a zaključio ga je ambasador BiH u Oslu Bakir Sadović. Pomenuto ministarstvo jedina je institucija od 45 do sada revidiranih na nivou BiH, koja je dobila revizorsko mišljenje sa rezervom i za finansijsku disciplinu i za poštovanje propisa. Revizori su im skrenuli pažnju i na brojne druge greške u koracima koje prave godinama.
Ali već sada je jasno da će sva ta upozorenja ostati samo mrtvo slovo na papiru, da u pomenutom ministarstvu neće ni pročitati revizorski izvještaj, a kamoli da će ih od njega zaboljeti glava.
Jer najbolje se praviti Toša, to uvijek prolazi i kada bi postojalo svjetsko takmičenje u toj disciplini BiH bi definitivno bila međunarodni prvak. Neprikosnoveno smo prvi i kada treba preuzeti odgovornost za počinjene postupke koji krše poslovne i moralne propise.
U BiH za većinu političara koji su kršili i dalje krše zakon nema nikakvih sankcija, što je najporaznija pojava našeg društva. A osim što kaznu vješto izbjegnu oni u najvažnijim foteljama, nje nema ni za niže činovnike. Direktori brojnih javnih preduzeća nakalemili su milionska dugovanja zbog čega su u najboljem slučaju smijenjeni. A i ta kazna uglavnom je simbolična, da se javnosti zamažu oči. I traje mjesec-dva do nekog novog uhljebljenja. Taman da između dvije funkcije predahnu na nekoj egzotičnoj destinaciji, odmore od mukotrpnog rada koji prati direktorsku fotelju.
Takav odnos nas je i doveo ovdje gdje smo. A to je na samo dno Evrope. Posljednji smo po svemu. Izuzev u prevarama, lažima, zaobilaženju odgovornosti, e tu smo neprikosnoveno prvi. Ponosno nosimo tu vladarsku krunu, koje se kao narod po svemu sudeći ne želimo ni da riješimo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
