Dva tragična julska dana

Ovo su samo dva dana u hiljadama dana tuge i bola u dušama majki, očeva, braće, sestara, djedova i djece žrtava, koje su izgubile živote na istom prostoru, ali u različitim periodima minulog rata.

Svaka suza koja je kanula i koja će godinama kvasiti izborana lica majki i drugih srodnika ubijenih ljudi u Srebrenici, opominje preživjele da ovdje, zbog nesreće koja je zadesila srebrenički narod u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, nema mjesta za govore o razmjerama i kvalifikacijama zločina.

Jer, suza je ljudska kao i bol koju nosi čovjek za izgubljenim bićem. Saosjećanja su različita, kao i tuga i bol, koje jedni uspijevaju da oblikuju u “duboki i najdublji”. Dokle tako? Kuda smo krenuli i znamo li gdje ćemo stići sa poluistinom i nepravdom, koje su postale sinonim za Srebrenicu?

Srbi iz Srebrenice poštuju sve nevine žrtve iz bošnjačkog naroda. Ne traže pomilovanja za pojedince koji su činili zločine nad Bošnjacima, ali traže da se kazne i svi oni koji su počinili zločin u Zalazju, Ratkovićima, Brežanima, Krnjićima i još pedesetak sela i zaselaka, u kojima su počinjeni masovni zločini nad starcima, ženama i djecom.

O tome svjedoče srpski grobovi. Oni prizivaju savjest pojedinaca koji su opljačkali njihove domove i žive ih spaljivali na vjekovnim ognjištima. To je istina koju neki žele izbrisati iz svog sjećanja i slobodno šetati ulicama Srebrenice, rugajući se pravdi i prkoseći porodicama žrtava.

Zaboravljaju pri tome da u Srebrenici nema pobjednika niti poraženih. Da ovdje žive brojne porodice čija tuga doseže do Petrovdana 1992. godine i 11. jula 1995. godine. Da godinama pokušavaju da žive sa neizlječivim ožiljcima u duši.

Ako još nije došlo vrijeme za istinu o Srebrenici i pravdu za sve njene žrtve, nameće se pitanje kome treba poluistina. Ljudima koji žive u Srebrenici potrebna je istina i pravda, jer samo s njima mogu doći do iskrenog pomirenja i bolje zajedničke budućnosti.

Kada svi, a posebno predstavnici međunarodne zajednice, prihvate te činjenice i kada ne budu na različite načine tretirali dva tragična dana jula u Srebrenici, moći će da nam pogledaju u oči i kažu da istinski rade na pomirenju naroda, uvažavanju drugog i različitosti, kao i da doprinose rasvjetljavanju svih ratnih događaja od 1992. do 1995. godine.

Do tada ćemo, nažalost, biti svjedoci da se ovdje primjenjuju dvostruki aršini, čak i kada su žrtve u pitanju. Žrtva je žrtva, a suza majke je suza majke, bez obzira na to kako se ona zvala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.