Doživotni ožiljci

Lopte, lastiš, igre žmurke, lopova i policajaca, odavno su zamijenili mobilni telefoni, raznorazne društvene mreže i aplikacije, a drugarstvo se preselilo u neki drugačiji, virtuelni svijet. Nažalost, mnoge generacije odrastaju baš tamo u imaginarnom svijetu. Njihov uzor nisu Branko Kockica ili Minja Subota, već brojni jutjuberi, a izazovi sa “tik toka” iz kojih sve češće vrebaju opasnosti, postali su model ponašanja. Sve to očigledno utiče na odrastanje djevojčica i dječaka, koji počesto, da bi se dokazali u društvu, pribjegavaju nasilju. Tuče u školskim dvorištima gotovo da su postale svakodnevica. I ne odmjeravaju snagu pesnicama samo dječaci, već, nažalost, i djevojčice. Posljednji slučaj nasilja među djecom koji je uznemirio i zgrozio javnost došao je iz nevesinjske Osnovne škole “Risto Proroković”.

U jednom odjeljenju sedmog razreda sedmoro djece je šutiralo i zlostavljalo jednog dječaka, a u drugom odjeljenju jedan učenik iživljavao se nad vršnjakom i to u učionici. Užasna scena zlostavljanja snimljena je i završila na društvenim mrežama. Slučaj iz Nevesinja nije jedini. Nažalost, ima ih mnogo, ali se o njima uglavnom ćuti. Šamaranje vršnjaka postalo je normalno, iako nije i ne smije biti. Nemoguće je ne zapitati se ko je zakazao u ovom slučaju? Roditelji, nastavnici, direktor škole, psiholog, socijalni radnik... Gdje su svi bili dok se nasilje nad djecom dešavalo? Zašto je uopšte došlo do takve situacije? Na ta pitanja niko ne daje odgovore. Bar ne oni koji bi trebalo da su najglasniji u ovoj situaciji. Žalosno je da je nadležnima najveći problem to što je snimak nasilja završio u medijima i što novinari zovu i postavljaju bezbroj pitanja. A da su pitanja postavljali oni onda kada je trebalo, do ovakvih scena sigurno ne bi ni došlo.

Vaspitanje se nosi iz kuće i to je prvo i osnovno. Ali ni u kom slučaju ne mogu biti krivi samo roditelji, jer u lancu vaspitanja i obrazovanja mnogo je više “vaspitača” i svi podjednako nose odgovornost, jer su, baš kao i na brojna novinarska pitanja, ćutali i na pojedine “nestašluke”. Na nasilje se ne odgovara nasiljem, ali se na nasilje i ne zatvaraju oči, jer ako se dogodilo jednom, može i da se ponovi. Ukoliko djeca koja su se osmjelila da udaraju druga iz klupe ne budu usmjerena na pravi put, sutra će ti isti dječaci i u ulozi supruga i roditelja biti nasilnici. Ne okrenemo li se edukaciji, umjesto generacija odlikaša, koji na takmičenjima nižu uspjehe, donose medalje i osvajaju sportske nagrade, u klupama će stasavati nasilnici, koji sutra neće prezati ni od udaraca, ni od oružja. O tome treba da razmisle svi oni koji su bar jednom zatvorili oči na vršnjačko nasilje, pravdajući ga dječijom, neslanom šalom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.