Dolina tuge
Slike koje su juče poslate u svijet sa obilježavanja Dana sjećanja na 700.000 žrtava zločina-genocida Nezavisne države Hrvatske u koncentracionom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini svjedok su da će mlade generacije u Srpskoj i u budućnosti čuvati sjećanje na svoje pretke koji su mučki ubijeni od strane ustaške ruke.
Jer osim najviših zvaničnika Srpske i Srbije koji su odali počast stradalim Srbima, Romima i Jevrejima, daleko je važnije što se na stotine đaka slilo u tu dolinu tuge i tišine.
Obaveza i dužnost, kako ovih, tako i budućih generacije je da nikada ne zaborave patnju i tešku sudbinu našeg naroda koji je stradao u Jasenovcu.
U manjini je sadašnje stanovništvo Krajine koje nema pretka stradalog u nekom od ustaških logora smrti. Nije u njima ubijan samo živalj sa Kozare i okolnih mjesta, Nijemci i ustaše su Srbe dovodili i iz drugih krajeva BiH. Među stradalim je i otac moje bake Savo (Gojko) Subašić kojeg su tadašnje komšije, ustaše iz Travnika odvele u Jasenovac gdje je, prema zvaničnim podacima, ubijen 1941. Moja baka nije znala koje boje su mu bile oči, kosa, kakav mu je bio glas, jer je imala pet godina kada su ga neprijatelji zauvijek otrgli iz njenog života. Uprkos tome nikada nije prestala da priča o njemu, a bol zbog njegove prerane i nasilne smrti odnijela ju je u grob, a nama, njenim nasljednicima, u amanet ostavila da nikada ne zaboravimo tu tragičnu sudbinu i strašni zločin.
Ovakvih ličnih priča je more zbog kojih ne smijemo sada, ali ni za 50, 100, 200 godina zaboraviti šta se desilo u Jasenovcu, djecu koja su stavljana u džakove i bacana u Savu, strijeljane, žene i muškarce ubijene maljem, nožem...
Cijeli svijet mora da zna za taj logor smrti gdje je zločin sistemski pripreman i počinjen svjesno, sa namjerom da istrijebi Srbe sa ovih prostora. Vrijeme prolazi, ali sjećanja ne smiju da izblijede, naročito što zločinci nikada nisu odgovarali za zlodjela koja su počinili.
Ne smijemo prestati govoriti istinu, pogotovo sada, kada dio hrvatskog naroda nastoji sprovesti reviziju istorije i Jasenovac prikazati kao radni logor, a Jastrebarsko kao prihvatilište za djecu.
Za istoriju kažu da je najbolja životna učiteljica, ali počesto iz nje najmanje naučimo i kroz vijekove su ljudi padali na istim ispitima, iznova i iznova vodeći ratove u kojima su stradali nedužni i nemoćni.
Jasenovac je lekcija koju ne smijemo zaboraviti, gorka pouka koja uvijek treba da nam je na pameti. I to ne samo nama, već i ostatku svijeta koji ne smije dozvoliti da više ikada na ovim prostorima budu ubijana nevina djeca, žene i muškarci bilo koje vjere i nacije. Krvi i sukoba na Balkanu bilo je previše unazad 150 godina, a nema tog uzvišenog cilja i ideala zbog kojeg majka treba da ostane bez sina, dijete bez oca, a sestra bez brata.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
