Dejton 20 godina poslije
Dejtonski sporazum koji je ujedno i ustav BiH i u kome jasno stoji da je ovo zemlja u kojoj su podjednako ravnopravna dva entiteta i tri konstitutivna naroda, već dvije decenije klacka se na vagi i ocjenama kako domaćih, tako i međunarodnih zvaničnika.
Mišljenja o ovom temeljnom međunarodnom dokumentu na kome počiva BiH se razlikuju. Jedni bi da ga mijenjaju kako im padne na pamet, drugi bi da se dosljedno primjenjuje dok se ne postigne saglasnost svih aktera da se promijeni, a treći bi ovu situaciju da iskoriste za vlastito uhljebljenje i ponovno produženje mandata OHR-a i visokog predstavnika.
Svi se makar deklarativno slažu s tim da bi BiH trebalo brže da se kreće ka Evropskoj uniji i da konačno dvije decenije nakon okončanja rata stane na vlastite noge.
Oni koji malo više pamte sjetiće se, ako budu realni i nezlonamjerni, da je ova zemlja u međuvremenu različitim intervencijama otišla od izvornog Dejtona i na tom svom dvodecenijskom putu posrnula. Umjesto tri ministarstva, koliko ih je imala na početku na nivou BiH, umnožila ih je na tri puta više, a broj agencija, direkcija i drugih različitih institucija znaju rijetki jer su mnoge od njih nicale kao gljive poslije kiše bez jasnih zadataka i ovlašćenja. Administracija se gomilala bez ikakvog smisla i stoga i ne čudi da je BiH "pojela administracija" i da je postala poligon za kojekakve kako domaće tako i međunarodne mešetare.
Da se mešetarilo pokazuje i činjenica da međuentitetska linija koja razdvaja ili spaja entitete, Srpsku i Federaciju, ni dvije decenije nakon rata nije precizno definisana.
Entiteti koji predstavljaju dvije cjeline ove zemlje različitim intervencionizmima su pokušavani da se obezvlaste. Zbog različitih kolosijeka kojima se gura ova zemlja ne čude ocjene da je u konstantnoj krizi. BiH je već odavno postala poligon trećerazrednih bjelosvjetskih mešetara, izrodila se u mjesto nametnutih političkih ljubavi i dvije decenije tavori kao vježbalište međunarodne zajednice. Ova zemlja, koja već dvije decenije nosi epitet protektorata, neće moći da se kreće ka normalnoj demokratiji ako institucija visokog predstavnika, koja je u kontinuitetu kršila Dejton, konačno ne napusti BiH i ako domaći akteri ne uvaže realnost. Od toga će svakako zavisiti to da li će se ova zemlja raspasti ili će opstati. Za ovo joj nikakav visoki predstavnik ne treba, a ambasadori drugih zemalja bi konačno trebalo da se vrate svome poslu i da se ne miješaju gdje ne treba.
Konsenzus i dogovor su domaća zadaća u kojoj neće biti gaženja konstitutivnosti naroda i devastacije Republike Srpske. Bez toga će se ova zemlja sigurno raspasti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
