Dan žena
Međunarodni dan žena je praznik kojim se svake godine podsjeća na značaj borbe za ženska prava i rodnu ravnopravnost, ili bi bar tako trebalo da bude. Osmišljeno je da se obilježava kada je grupa žena zaposlenih u tekstilnoj industriji u Sjedinjenim Američkim Državama prije više od jednog vijeka organizovala demonstracije baš na 8. mart, zahtijevajući bolje radne uslove i veće plate.
Protesti u borbi za ženska prava nastavljeni su i narednih godina, a najmasovnije demonstracije organizovane su 1908. godine, kada je više hiljada žena u Njujorku zahtijevalo pravo glasa, kraće radno vrijeme i deblje platne čekove. U narednih nekoliko godina talas demonstracija je zahvatio cijelu Evropu, a na prijedlog njemačke revolucionarke Klare Cetkin ustanovljen je Međunarodni dan žena.
Iako se ideja o obilježavanju 8. marta javila s ciljem poboljšanja položaja žena u društvu, taj praznik je danas poprimio neke potpuno druge oblike. Dobio je svečarsko obilježje, kada pripadnice nježnijeg pola njihove jače polovine izvode na svečanu večeru, kupuju ruže, nakit i cipele. One malo srećnije i dubljeg džepa dobiju priliku da za “svoj dan” otputuju u neku od evropskih metropola. Ona istorijska konotacija praznika, zbog koje je i nastao, odavno je bačena u drugi plan i s tim se slažu gotovo sve žene. Praznik koji označava borbu žena za istaknutiju ulogu u društvu, mnogi su (čitaj muškarci) u kalendaru zaokružili kao jedini dan u godini kada svojoj djevojci, supruzi, majci, sestri i kćerki poklanjaju pažnju.
Za takvo stanje dobrim dijelom su zaslužne same žene jer su dozvolile takav odnos prema njima. Sebe gotovo uvijek stavljaju u drugi plan. Porodica, posao, prijatelji, kućni ljubimac po nekom nepisanom pravilu gotovo uvijek su ispred nas samih. Iako smo na borbu za socijalnu, ekonomsku i političku ravnopravnost potrošile više od 110 godina, čini se da nismo mnogo odmakle od pripadnica ljepšeg pola koje su živjele u doba Klare Cetkin. Istina je da smo danas obrazovanije, pohađamo priznate univerzitete, imamo pravo glasa na izvorima, vozimo automobile poput muškaraca, ako ne i bolje, rukovodimo državama i milionskim kompanijama. Međutim, kada se samo malo zagrebe ispod površine, na pozornici zvanoj život su hiljade i hiljade žena, posebno na Balkanu, koje su svoje snove pustile niz rijeku zarad mira u kući, dječje sreće, ali i da bi ugodile roditeljima i braći, zaboravile su ko su, šta su, šta vole i žele. Ta izvjesna borba za veća prava većini žena je stvorila samo dodatni teret. Jer kad završe osmočasovno radno vrijeme na poslu koji im donosi koliku-toliku sigurnost, kada dođu kući, moraju stati za šporet i skuvati ručak, uhvatiti se krpe da oribaju kuću. Žena ničega nije pošteđena jer ona može sve.
Proslava 8. marta postala je paradoks. Dan u kom dobijemo poneki poklon i riječi podrške da smo pokretačka snaga društva, vlasnice najpozitivnijih ideja, nezamjenjive supruge, sestre, majke, domaćice i kraljice nam ne treba. Treba nam budnija svijest o nama samima. Da možemo reći: “Umorna sam, ne mogu i neću”. Džaba nam 300 praznika ako same ne shvatimo koliko vrijedimo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
