Da se pozdravimo
Vjerovatno najbolje rješenje za sve nedoumice u ovoj zemlji je ona Andrićeva: “Gdje prestaje logika počinje Bosna”. Prosto rečeno, a tako duboko. I zaista, logično bi bilo da, na primjer, podatak da bi BiH u narednih 50 godina mogla ostati bez polovine stanovništva izazove pažnju i upali alarme. Međutim, tu počinje Bosna.
Ova informacija objavljena u medijima izazvala je pažnju jednaku onoj koju izazove vremenska prognoza. Dok čujemo vapaje demografa, dok porodice odlaze ne osvrćući se, političari se češljaju. Da se razumijemo, niko ovdje ne priča bajku: “nemojmo se svađati, daj da se volimo”, niko ne poziva da se odričemo sebe i svog identiteta, ali očigledno je da ovako nakaradno složena država još nakaradnije uređena više ne može da funkcioniše. I ne, nije rješenje da se svako odrekne svoga zarad stvaranja nečeg zajedničkog, nego je rješenje da se lijepo rukujemo, pozdravimo i da svako s mirom ide svojim putem. Pokušali smo na ovaj prvi način već tri puta i nije išlo. Svaki dalji pokušaj i natezanje bio bi mazohizam.
Jedini i isključivi plod ove “frankenštajn države” je svađa, napetost, optuživanje, prepucavanje, prebacivanje, blokada... U očima običnog posmatrača mislim da bi djelovalo potpuno suludo da Bošnjaci ne žele ni da čuju da se razdruže sa Srbima, dok ih istovremeno optužuju za genocid. Svakom bi palo napamet: “Ko želi da bude u istoj kući sa onim koga toliko mrzi?”.
Nije poenta ovog pisanja da se pošalje poruka da bi samostalna Srpska doživjela demografski bum, ali jedan od ključnih razloga odlaska mladih je upravo ta politička neizvjesnost, nemogućnost napretka i stalna stagnacija, a sve pod izgovorom nacionalnog i patriotizma.
Umjesto plasiranja ideje o unitarnoj BiH, za koju klečeći mole sile Zapada, Bošnjaci bi i za svoje dobro trebalo da razmisle o razdruživanju. Pa onda neka svaki narod odlučuje o svojoj sudbini, a ne da već 25 godina čamimo u bezizlaznoj situaciji u kojoj se svaka blokada tumači kao agresija jednog ili dva naroda prema trećem, dok se svaki dogovor između predstavnika tri naroda u svakom pojedinačnom narodu tumači kao nacionalna izdaja. I tako se stvara relacija agresija - izdaja, između koje se kao u raljama nalazi običan čovjek, koji samo želi da živi.
Kakav je uopšte smisao države u kojoj su svi nezadovoljni, u kojoj se jedan osjeća nesigurno, drugi zarobljeno, a treći ko zna kako? Jeste, činjenica je da ovo niko nije želio, da je ovo rezultat projekta velikih sila. Ali, ne bi tog projekta bilo da jedan narod nije konstantno zazivao intervencije i bio alat za sprovođenje tog projekta.
Opstanak svakog naroda izvjestan je samo u slučaju rastanka. Jer nema tih para za demografsku obnovu jednog naroda koje onaj drugi ne može da blokira.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
