Crveni alarm
Ko je odgovoran za ono što se desilo 3. maja u osnovnoj školi na Vračaru, kada je maloljetni K. K. očevim pištoljem ubio osam vršnjaka i čuvara? Svi. Tačka! Pitanje je samo da li ćemo izvući pouke iz ovog do sada neviđenog tragičnog čina na našim prostorima.
Do sada smo ovakve i slične krvave scene mogli gledati u drugim zemljama, uglavnom zapadnim. I zgražavali smo se nad njima, vjerujući kako je tako nešto nemoguće kod nas. Nažalost, prevarili smo se.
Šta jednog trinaestogodišnjaka može natjerati da do tančina isplanira ubistvo devet ljudi? I da to izvede s takvom preciznošću i umišljajem kao da se radilo o surovom “profesionalcu” na zadatku?
A ta promišljenost je išla toliko daleko da je maloljetni K. K. čak do tančina proučio krivični zakon, shvativši da djeca mlađa od 14 godina ne mogu biti kažnjena, što se moglo vidjeti i iz prvih saslušanja, jer ga je jedino interesovalo kakva je reakcija javnosti i kada bi mogao izaći na slobodu.
Sve nekako liči na jednu vrstu “Tik tok” izazova koji je K. K. postavio pred sebe, kako počiniti zločin, a ostati nekažnjen, kako bi pokazao koliko je današnje društvo trulo. I to ne samo kod nas već i globalno gledajući.
Još više zabrinjavaju pojedine reakcije njegovih vršnjaka, koji su ga prozvali kraljem. Vrijeme je za paljenje crvenog alarma. I to bukvalno.
Žmurili smo nad problemima koji su nam se godinama gomilali pred očima. Moderni način života uništio je institut porodice, ali i derogirao obrazovni sistem. Zaboravili smo na djecu, mlade buntovnike, i prepustili ih društvenim mrežama i ulici. U njihovim umovima nasilje, kako ono fizičko, tako i psihičko, postalo je normalno, jer im je ono putem rijalitija i društvenih mreža tako predstavljeno.
Izgubili smo kontrolu nad njima. Bilo nam je lakše u ruke im gurnuti mobilne telefone i tablete, nego s njima razgovarati i družiti se. Današnja djeca gotovo da ne znaju šta je lopta. Puštamo ih da satima sjede za računarima umjesto da ih odvedemo na utakmicu. A onda, kada nam proradi griža savjesti, to pokušavamo riješiti skupim poklonima ili odvođenjem na strelište.
Zaokupljeni sobom, prestali smo da vodimo brigu o njima, prepuštajući tu ulogu “drugima”. A škole odavno nisu vaspitne kao nekada.
Djeca su poput plastelina. Kako ga oblikujete u svojim rukama, takav će biti i krajnji “proizvod”.
Slučaj K. K. najočigledniji je primjer da smo u prethodnom periodu mnogo toga pogrešno radili. I vrijeme je da to priznamo sami sebi. To je prvi korak.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
