Ćirilica u gol-autu

Što se ovih prvih tiče, nije da nema mjesta za defetizam, jer u narodu ima isuviše onih koji su skloni pljuvačini po vlastitoj tradiciji, kulturi i duhovnim vrijednostima pa je u takvoj raboti ćirilica jedna od omiljenih meta. Istovremeno se nekako namjestilo da i na tako važnom temelju identiteta odemo u krajnosti pa postoje ekstremisti koji se gnušaju tog pisma i smatraju ga retrogradnim, ali postoje i ćirilični ekstremisti koji etiketiraju i prozivaju sve koji koriste latinicu, iako to pismo nikako ne može biti potpuno izbačeno iz obilježja srpskog nacionalnog bića, naročito na području Republike Srpske. Niko sa sigurnošću stoga ne može da kaže da će zakonsko propisivanje upotrebe ćirilice poboljšati situaciju. Otuda i nepovjerenje.

Oni koji misle da je zakonska zaštita srpskog pisma politikantstvo, gubljenje vremena, da ima prečih stvari od toga, ne rade to jer su im zaista bitnije te “preče stvari”, već iz obijesti ili straha da bi zakonska regulativa onemogućila njihove đavolje rabote.

Vrlo je teško, gotovo nemoguće, da Srpska usvoji isti zakon kao i Srbija. Razlog je prost, a zove se Ustav. Po njemu, latinica i ćirilica su ravnopravna pisma i praktično svaki vid naredbodavnih zakonskih odredbi da ćirilicu moraju koristiti svi u Srpskoj neće završiti nigdje drugdje nego na Vijeću naroda, Zajedničkoj komisiji, Ustavnom sudu, jednom pa drugom... Dakle, stvar bi otišla na politički teren. A kad stvari u BiH odu na politički teren, završe u gol-autu.

Ključno je, međutim, kako smo došli u situaciju da upotrebu ćirilice moramo regulisati zakonom. Ili još bitnije, kako to uobličiti koristeći političke ili pravne metode, jer nezgodno je stvari u jeziku rješavati diktatom, nametanjem ili kažnjavanjem. Ili umjesto prisile, možda je potrebno razmisliti o stimulisanju, o čemu jedan dio nacrta zakona iz Srbije i govori, pa su najavljene i poreske i druge olakšice za, na primjer, medije koji objavljuju sadržaje na ćirilici.

Stvar je isuviše osjetljiva da bi tek tako mogla da bude sprovedena u djelo, a naročito je problematičan rok, jer bi zakon, u prvom krugu, u proceduri trebalo da se nađe već 15. septembra.

Ipak, dobro je da je počelo. Puki okret od 360 stepeni u centru Banjaluke dovoljan je da čovjek uoči koliko je latinica dominantna. A to nema veze ni sa čim drugim do sa nama samima. Jer naziv trgovačke radnje ili kafića i dosad je mogao biti napisan ćirilicom. Za to nije potreban nikakav zakon. Kao, uostalom, ni za titlovanje filmova na Javnom servisu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.