Bombaški napad

Poginuo je od bombe koja mu je ubačena u autobus kada je otvorio vrata da primi nove putnike na stajalištu.

Lakše su povrijeđena dva putnika, a ostali koji su svjedoci ovog stravičnog događaja dobili su doživotnu tramu.

Zločin, koji je šokirao javnost, počinio je psihički bolesnik, koji je i u protekle četiri godine imao sukob i zagorčavao život pokojnom Topiću.

I dok su sve oči bile uprte u filmsku potjeru za ubicom Željkom Stevanovićem, postavlja se pitanje kako je moguće da se jedan psihički bolesnik slobodno šetao ulicama grada.

Da li je primao adekvatnu terapiju, da li se liječio? Da li se cijela ova tragedija mogla spriječiti?

Očigledno je da je sistem vrijednosti u društvu pao na najniže grane. Zar smo došli do te stepenice da ljudski život vrijedi koliko i karta u jednom smjeru duž gradskih ulica?

Nažalost, banjalučke ulice su pokazale da, jesmo.

To martovsko prijepodne i razneseni radnički život mora da bude opomena svima u društvu, a posebno onima koji bi trebalo samo da rade svoj posao.

Ko je zakazao? Pravosuđe, ljekari, ostale mnogobrojne službe...? Ili neko četvrti, peti... Ko nije prepoznao alarm?

I šta ako se još neki psihički bolesnik slobodno šeta ulicama sa bombom u džepu? To nije nemoguće. Naprotiv.

Zar da živimo u strahu da izađemo na ulicu, da ne smijemo da pustimo dijete u gradski autobus, da ide u školu ili jednostavno da se plašimo da odemo do prodavnice.

Izgleda da je došlo takvo vrijeme.

Vrijeme u kojem bi sigurno sve bilo drugačije i u kojem bi bilo više bezbjednosti kada bi svako radio ono za šta je plaćen i odgovoran. Krajnje je vrijeme da se zaustavi stradanje nedužnih i pomogne onima kojima pomoć treba.

To je sledeći korak. To je imperativ svima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.