Bol ne jenjava
Zbog težnje da živi slobodno i opstane na svojim vjekovnim ognjištima srpski narod je u prethodnim vijekovima pretrpio razne torture i stradanja. Prečesto je bio okovan bolom i tugom jer su nemilosrdni neprijatelji u mnogim krajevima ovog brdovitog Balkana sravnili sve što je srpsko.
Rijeke krvi prolivene su još od vremena turske okupacije, tokom ustaškog pokolja četrdesetih godina prošlog vijeka, ali i za vrijeme posljednjeg građanskog rata u BiH, kada su i Bošnjaci i Hrvati, vođeni željom da potpuno istrijebe Srbe s ovih prostora, mnoge majke zavili u crno.
Ovih dana Republika Srpska prisjeća se stradalih u srednjem Podrinju i na Kozari, mjestima gdje su desetine hiljada ljudi svirepo ubijene samo zato što su Srbi. Na najsvirepiji i najmonstruozniji način neprijatelj je srezao djetinjstvo više od 12.000 djece na Kozari, kao i 43 mališana u Podrinju.
Iako prema pravilu ratovanja djeca nikada ne smiju biti legitimne mete, brojna svjedočenja pokazuju da su zlikovci svjesno udarili na srpsku nejač.
Događaji u kojima su prerano ugašeni životi bez obzira na protok vremena i danas bude bol, tjeraju na suze, ali i opominju da takvo nešto više nikada ne smije da se ponovi. Nove generacije moraju čuvati sjećanja na stradale pretke kao podsjetnik na šta je sve neprijatelj spreman. Ono što su bili kadri učiniti prije stotine godina, kao i prije osam decenija, isto su spremni ponoviti i danas, što pokazuju brojni primjeri ponašanja naših “komšija” u čijim glavama zlo nikada ne spava.
Za istoriju kažu da je najbolja učiteljica života, ali počesto iz nje najmanje naučimo. Kroz vijekove su Srbi padali na istim ispitima, iznova i iznova vjerujući u miran suživot koji je preko noći, tokom krvave srpske istorije, pretvaran u pakao u kojem su stradali nedužni i nemoćni.
Da stvar bude gora, neprijateljska strana od nas neprestano traži da zaboravljamo žrtve, optužujući nas pred međunarodnom zajednicom da smo huškači novih ratnih dešavanja jer, eto, sjećanjem čačkamo ono što se ne dira. Izuzetno licemjerno, za svoje, pak, stradale traže da se izvinjavamo, poklanjamo se svim žrtvama koje nisu srpske. U svojim zlokobnim namjerama otišli su toliko daleko da nastoje čitav narod proglasiti genocidnim.
I sve to, a da im nikada nije palo na pamet da izreknu javnu osudu za sva zvjerstva koja su činili i nastavljaju da čine, nad Srbima, kao preduslov za pomirenje i suživot u koji se kunu bošnjački političari. Za to vrijeme njihov narod skrnavi srpska groblja po FBiH i neprestano napada i zastrašuje Srbe povratnike kako bi svoju zemlju prepustili njima.
Krvi i sukoba na Balkanu bilo je previše, ali to ne treba da kažu samo Srbi, već svi narodi koji ovdje žive. Samo suočavanje sa istinom nas može odvesti i bolju i srećniju budućnost.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
