Bijeg od motike
Poljoprivrednicima u Srpskoj nikako da krene. Grad, mraz i suša prethodnih godina ratarima, povrtarima i voćarima uveliko su pomrsili račune i desetkovali proizvodnju, a ovog proljeća kada je konačno izgledalo da sve ide po planu jer su ih vremenske nepogode zaobišle, glavobolja stiže zbog nedostatka radne snage. Iako ova godina obećava dobar i kvalitetan rod poljoprivrednici se plaše da poslove neće obaviti na vrijeme i da će im veliki dio proizvoda propasti.
U vremenu kada se na evidenciji nezaposlenih nalazi više od 110.000 ljudi, poslovi se, ipak, biraju. Potvrđuju to i poljoprivrednici kojima iz sezone u sezonu sve teže naći nekog da očisti luk ili pobere jagode. Zašto sezonaca nema ni za lijeka i zašto niko neće da se uhvati tog posla, nikom nije jasno.
I dok su kafići puni omladine u najboljim godinama za fizičke poslove, njive i voćnjaci sve su pustiji. Iako odavno punoljetni, većina njih sanja dječije snove o poslovima pilota, istraživanju svemira, glumačkoj karijeri, vođenju države, a niko ni ne pomišlja o poslu na njivi ili farmi jer je odavno postalo sramota živjeti od fizičkog rada. Živimo u društvu koje osim materijalnog sve dublje tone i u moralno siromaštvo. Spremni samo na samosažaljenje i kukanje da novca nemamo ni za osnovne životne potrebe, a o ljetovanju i sličnom luksuzu da i ne pričamo. Kada nam se ukaže prilika da radimo od motike bježimo kao đavo od krsta. Okrećemo glavu od posla koji se nudi jer uz visoke plate ne želimo ni da se oznojimo, ne računajući da kopanjem, skupljanjem sijena ili berbom voća mjesečno možemo zaraditi i hiljadu maraka.
Pa tako sramota od prljavih ruku i posla na njivi mnogima nadjačava krčanje stomaka. Zaboravljamo da su naše bake i djedovi koru hljeba zarađivali s motikom u ruci. Radne navike naših predaka zadržali su još samo penzioneri jer su upravo oni najbrojniji nadničari u poljima. Rade po suncu i kiši ne bi li svojim unucima šušnuli koji dinar za kafu, dok njihovi miljenici sa fakultetskim diplomama u hladovini čekaju posao u kancelariji.
Doveli smo se u situaciji da ćemo morati uvoziti radnu snagu, jer veliki broj radno sposobnih građana bježi u inostranstvo nadajući se boljem životu. Škola, roditelji ali i kompletno društvo trebalo bi mlade generacije koje stasavaju učiti vrijednostima koje slave red, rad i disciplinu. Djeca treba da nauče da nije sramota raditi bilo šta što može obezbijediti egzistenciju, jer na kraju krajeva ne možemo svi biti menadžeri, doktori, pjevači, manekeni, mora neko proizvoditi i hranu koja nam je najneophodnija za život.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
