BHT, Marko i cvijet
Ma šta ko mislio, novinarski posao je težak. I pun svakodnevnih izazova. Čak i prijetnji. Trpi porodica. Prijatelji. Slobodnog vremena gotovo da i nema. Svrstavaju nas u lijeve ili desne. U poželjne i nepoželjne. U prodane duše i izdajice.
Nažalost, u ovoj priči, ima i istine, ali ne u mjeri koliko se to pokušava prikazati. Ima i onih koji časno i pošteno pokušavaju zaraditi koru hljeba. I to gorku, nimalo slatku. A onda se i oni nađu na stubu srama, izloženi linču, osudi, pozivima na likvidaciju...
I to samo jer su pokušali biti profesionalni. Raditi svoj posao časno i pošteno. A samo je to pokušao biti urednik BHT-a Marko Radoja kada je 11. jula sugerisao svojim radnim kolegama da na revere ne stavljaju “srebrenički cvijet”.
Nije izdao nikakav dekret ili naredbu, kako su mu to “prišili” pojedini mediji u Sarajevu.
Smatrao je kako to novinarski kodeks ponašanja nalaže. Da javni servis treba da bude neutralan u svakoj prilici, pa i kada je u pitanju obilježavanje jednog tragičnog događaja kao što je Srebrenica. Jer, žrtava rata ima na sve tri strane.
Ono što je uslijedilo najbolje ilustruje u kakvoj zemlji živimo. Proglasiše ga četnikom. A on četnik ni u pokušaju.
Okrenuše mu leđa i kolege sa posla. Kolege koje su ga do tog dana tapšale po ramenu i pile sa njim “kahvu”.
I sindikat BHT-a se obruši na njega. Skočiše na njega i nacionalizmom opojeni anonimusi sa društvenih mreža. Od njih dobi preko 300 prijetećih poruka. Nije im bilo bitno što on nije ništa “naredio”, već što se drznuo da tako nešto predloži.
Zasmetalo im je jer je pokušao profesionalno raditi svoj posao. Biti objektivan i neutralan, što bi, uostalom, trebao biti i BHT. Raditi u interesu “javnosti”, a ne parastruktura koje vladaju ovom institucijom. Da zaključimo, javni servis je javni, i svačiji i ničiji, isto koliko je i Radoja četnik. Ili “početnik”.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
