Bezbjednost radnika
Dvadesetogodišnji Dobojlija Marko Panić poginuo je prošle sedmice na svom radnom mjestu, na koje je stigao samo dan ranije. Nesrećnog mladića, koji se nalazio na vertikalnom kofičastom transporteru koji služi za miješanje stočne hrane, povukla je spiralna mješalica i otkinula mu nogu u predjelu karlične kosti.
Povrede su bile smrtonosne.
Nažalost, to nije prvi slučaj ove godine da je na nekom radnom mjestu izgubljen život, već deseti. Deset ljudskih života za samo šest mjeseci je ugašeno u periodu dok su obavljali svoje radne obaveze i dužnosti. Deset!
Najviše poginulih bilo je u šumarstvu i drvnoj industriji, a uzrok smrti su, kako pokazuju evidencije Republičke uprave za inspekcijske poslove, najčešće bile nepreduzete mjere zaštite na radu u skladu sa zakonom. Teže povrijeđenih bilo je 25. Međutim, ono što je još alarmantnije jeste činjenica da je ukupan broj povrijeđenih mnogo veći nego što to pokazuju zvanične statistike, jer postoje povrede radnika na crno koje se uopšte ne evidentiraju.
Očigledno je da cijeli sistem u ovoj oblasti ne funkcioniše kako treba i da se zakon poštuje selektivno. Od firme do firme. Od poslodavca do poslodavca.
I tako svake godine.
Kada se desi neki nesrećan slučaj kao što je ovaj nedavni sa mladim Dobojlijom, javnost se uzburka, krene lavina komentara, oglase se predstavnici radnika, nadležne inspekcije, i poslije par dana opet muk… Kao da se ništa nije desilo. Krajnji je momenat da se na vrijeme krene reagovati u ovim slučajevima.
Neophodno je da se utvrdi ko je odgovoran što je bezbjednost radnika na pojedinim radnim mjestima na veoma lošem nivou ili bolje reći na nuli, kao i da se ispita koliko su odgovorni oni koji tu odgovornost kontrolišu.
Postavlja se pitanje i koliko je rad svih tih privatnih agencija koje su ovlašćene da izrađuju akte o procjeni rizika pod efikasnim nadzorom. Da li te agencije rade kako treba ili kao što sumnjaju u sindikatima, onako kako pojedine firme žele. I jesu li ikada kažnjene za taj svoj (ne)rad?
Sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovore (i to javne) i sumnje koje moraju da budu otklonjene. Odgovore koji ne smiju da čekaju tamo neko - sutra, jer to "sutra" možda je nekom prvi ili drugi radni dan, koji, kako smo se uvjerili, nažalost može da bude koban. A tada je već kasno da se postavlja pitanje - ko je odgovoran.+++
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
