Bez posla i bez nade

Da je tako pokazuju i podaci o prosječnom čekanju na zaposlenje po lokalnim zajednicama u Srpskoj, gdje taj broj u pojedinim opštinama premašuje i deset godina.

Takva slika je u Berkovićima, gdje u prosjeku nezaposleni na dobijanje radne knjižice čekaju deset godina i jedan mjesec. To je samo prosjek. Što znači da pojedini čekaju i više.

Očigledno je da su pojedine opštine, koje su nekada vrvjele od radničke klase, već na pragu izumiranja. Pitanje je hoće li ih za nekoliko decenija i biti, jer njihovi stanovnici zbog nemogućnosti zapošljavanja odlaze u veće gradove, ali i sa koferima bježe preko granice. Ostaju samo oni stari i nemoćni, koji nemaju kuda i gdje.

Slična situacija je i u Krupi na Uni, jer nezaposleni na biroima u prosjeku poziv poslodavaca čekaju devet godina i četiri mjeseca. U stopu Berkoviće i Krupu na Uni prati Jezero, Rudo, Oštra Luka, Kneževo, čiji stanovnici vrlo često i zaborave koliko godina je prošlo od kada su se prijavili na biro.

Ko ima pravo da sredovječnom stanovniku Berkovića ili Jezera, koji je najbolje godine protraćio čekajući na posao, kaže da ne treba da ide iz zemlje i da čeka bolje sutra koje nikako da stigne.

Propala preduzeća, privatnici koji zapošljavaju radnike na crno, škole bez djece sumorna su slika stvarnosti koja je i te kako prisutna u mnogim ćoškovima RS.

Zato i ne čudi što su Banjaluka, Bijeljina i drugi gradovi postali novi domovi mnogobrojnih Berkovićana, Krupljana i stanovnika svih dijelova Srpske, koju tu vide šansu da zarade koru hljeba.

Borba za opstanak, koju pred našim očima vode opštine zaboravljene od svih, tjera da se zapitamo - do kada će nam centar svijeta biti Banjaluka i nekoliko većih mjesta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.