Bedem odbrane

Srpska svaki dan broji po nekoliko stotina novozaraženih. Svaki dan je sve manje slobodnih bolničkih kreveta. Svaki dan neko čeka rezultate i nada se da, i u slučaju pozitivnog nalaza, bude sve dobro, bez komplikacija i da kroz nekoliko dana slobodno, bez griže savjesti i brige, zagrli svoje najmilije od kojih se mora skloniti.

Doktori su na bedemu odbrane punih osam mjeseci svaki dan upozoravaju da se moramo čuvati, da moramo svi poštovati postojeće mjere, kako bi mogli i da liječe one koji se bore sa “starim” bolestima, pomažu najmlađima... Jer niko nema pravo da se prekine nečiji život.

Mnogi stanovnici Srpske i dalje ne vjeruju da je virus tu i da može da bude opasan. Mnogi i dalje okreću glavu od onih koji im skreću pažnju da moramo da se prilagodimo novoj normalnosti. Zarad sebe i svih oko sebe.

Mnogi i dalje odbijaju da vjeruju da Srpska nije jedina u svijetu koja povlači poteze i donosi mjere kako bi sačuvala što više života i radnih mjesta do kojih smo teškom mukom došli. Mnogi i dalje ne mogu ili ne žele da vide da se cijeli svijet bori. Misle samo da mi izmišljamo toplu vodu.

Virus je tu. Virus napada. Virus ubija.

Niko ne spori da, nažalost, ljudi i dalje umiru zbog raka, moždanog udara, srčanog udara, ovih ili onih komplikacija, starosti i godina, ali zar mi treba da budemo ti koji ćemo sebi dati za pravo da svjesno, ignorišući sve oko sebe, doprinosimo da broj smrtnih slučajeva bude daleko veći?

Zar su nošenje maske, pojačana lična higijena, provjetravanje prostorija i izbjegavanje većih skupova toliko teške mjere? Nema razloga da budu, ako ćemo, a tako svi ukazuju, takvim odgovornim ponašanjem dati sve što je u našoj moći da zaštitimo sebe i sve oko sebe. I kada je u pitanju zdravlje i kada je u pitanju privreda i kada je u pitanju socijalna sfera.

Treba nam disciplina i da na taj način pokazaćemo i dokažemo koliko mi volimo svoje babe i djedove, očeve, majke, sestre, braću, sinove, kćeri, i sve sa kojima dijelimo lijepe uspomene i sjećamo se nekih srećnijih vremena.

Odgovornost i disciplina nam trebaju da bi se ponovo zajedno i na jednom mjestu veselili srećnim trenucima i zajedno tugovali u teške dane. Kako bi što prije mogli ponovo da bude slobodni, kako bi nam đaci bez strepnje išli u škole, dijelili stvari sa drugarima iz školske klupe, kako bismo imali još više radnih mjesta i težili i borili se za veće plate svih jer to zaslužujemo, kako one koji nas trebaju ne bi ostavili bez invalidnina i prava na tuđu njegu jer im je to, nažalost, jedina “plata”.

Moramo biti odgovorni i poštovati mjere jer to je jedino što za sada imamo. Samo sa tim možemo da se borimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.