Argumenti za neglasanje
Posljednja posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske sa samo jednom tačkom dnevnog reda - Ocjena rada visokog predstavnika i primjena Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma potvrdila je mudru misao koja kaže da “ništa ne kvari vlast, kao loša opozicija”.
Nijedna vlast ne zaslužuje hvalospjeve, čak ni u zemljama blagostanja poput Norveške i Švedske, a kamoli na ovim prostorima, dok je i na ovim prostorima kao i u zemljama blagostanja prirodno da opozicija kritikuje vlast i traži način da dođe na njeno mjesto. Međutim, nije prirodno, ni normalno i na kraju krajeva ni pristojno kada opoziciju zaslijepi mržnja prema vlastodršcima ili prvom među njima, što je bez imalo sumnje slučaj u Republici Srpskoj.
U takvoj situaciji se potpuno izgubi politički kompas, pa se od drveta ne vidi šuma i počnu da se prave greške koje idu direktno u prilog onome protiv koga se borite. Konkretno, riječ je o odluci opozicije da napusti posebnu sjednicu i ne učestvuje u glasanju i to bez jasnog i glasnog obrazloženja. Ako se i može razumjeti samo napuštanje sjednice nakon što su lideri opozicionih partija rekli šta su imali iz razloga što poslovnik o radu republičkog parlamenta daje mnogo više prostora i vremena za diskusije onome na čiji zahtjev je zakazana sjednica, u ovom slučaju srpskom članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku, nego opozicionih poslanicima, opet nismo čuli razumno objašnjenja za neglasanje.
Drugim riječima, pošto je srpski član Predsjedništva BiH i lider najjače vladajuće stranke nekoliko puta do sada na posebnim sjednicama vodio glavnu riječ, vješto koristeći poslovničku mogućnost da odgovori na diskusiju svakog poslanika, nije bio nemudar njihov potez da mu to zadovoljstvo ne priušte ponovo. Ali zato nedolazak na glasanje nije bio mudar, već upravo ono što je Dodik priželjkivao. Njihove tvrdnje da se zaključci NSRS ne poštuju i ne sprovode i da nema svrhe za njih glasati jesu u jednu ruku argumenti, ali opet im neglasanje za njih ne ide u prilog.
Zašto? Pa zato što su samo otvorili dodatni prostor za tvrdnje da su izdajnici, probosanci i druge epitete koje im odavno lijepe iz vladajućih krugova. Ako se mnogi skupštinski zaključci, kao što s pravom tvrde, ne sprovode, onda ni glasanje za njih ne može da proizvede nikakvu štetu. Pogotovo ako je neglasanje motivisano “sa strane” ili “iz vana”, jer se istim tim “sa strane” i “iz vana” lako može objasniti, recimo u nekoj ambasadi, da opozicija ne podržava iskreno zaključke, već je za njih glasala samo za unutrašnju potrebu.
Srbima bi sigurno bilo milo da vide to manifestovano jedinstvo, pogotovo zato što nije izborna godina. A do izbora će se izdešavati još mnogo-mnogo toga, a zaboraviti još više.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
