Apatija društva
Riječ apatija opisuje stanje bezvoljnosti, ravnodušnosti, neosjetljivosti i gubitka afekta. U medicini se karakteriše kao bolest, za pacijenta vrlo neugodno stanje kod kojeg vanjski događaji ne pobuđuju nikakvo subjektivno doživljavanje.
Značenje ovog pojma vrlo slikovito opisuje i stanje u koje je zapalo društvo u Republici Srpskoj, jer je kod nas bezvoljnost vidljiva na svakom koraku, u svim sferama.
Od porodičnih odnosa, profesionalnog angažmana do političkih procesa, svuda je prisutna ravnodušnost prema svemu što nosi primat opšteg interesa.
Današnji čovjek vodi se isključivo svojim potrebama bez obzira na značaj posla koji obavlja, ne mareći da li će oni koji zavise od njegovog rada ubirati benefite ili trpjeti posljedice. Na sceni je potpuno odsustvo želje i strasti za promjenama.
Sklanjanje po strani i suzdržavanje od svakog suda za ključna pitanja postalo je pravilo, baš kao i mlaćenje prazne slame onda kada ne bi trebalo trošiti riječi.
Radnici i đaci gledaju kako da prežive od ponedjeljka do petka, mladi od vikenda do vikenda, a političari od jednog do drugog izbornog ciklusa. Sve između je prazan, crno-bijeli prostor koji malo ko želi i pokušava pretvoriti u spektar izvedenih boja.
To se i te kako vidi na primjeru obrazovanja, za koje se već godinama priča da je u krizi. Prosvjetni radnici u Srpskoj prethodnih dana i sedmica žale se na izgubljeni autoritet, tražeći od nadležnih da profesiji vrati dignitet. I nema u tome ništa sporno, ali se neizbježno nameće pitanje zašto i kako su učitelji, nastavnici i profesori dozvolili da izgube taj autoritet i kolika je njihova odgovornost za stanje u koje su zapali.
Zbog čega gledaju kroz prste djeci svojih rođaka i prijatelja iako im znanje nije ni za jedinicu, zašto su potpali pod uticaj direktora obrazovnih ustanova koji imaju stranačku karticu, zašto pod pritiskom bahate djece i roditelja odustaju od kriterijuma profesije ili zašto nisu stali u odbranu kolega koji su trpjeli navedene pritiske.... ovakva pitanja se mogu nizati u nedogled, a odgovor na svako od njih je isto. Pognuli su glavu i sklonili se u stranu da bi sačuvali položaj, da ne bi zamjereći se nekom ugrozili sebe.
U kakvog će se čovjeka pretvoriti učenik neprimjernog vladanja kojem se omogućava da prođe proces školovanja, iako nema ni znanja ni vaspitanja malo kojeg prosvjetnog radnika danas istinski zanima. Nastavnici javno priznaju da ne mogu izbaciti problematične učenike iz škole uprkos tome što kreiraju probleme svima, od predavača do ostalih đaka.
Iz te njihove nemoći, ravnodušnosti, bezvoljnosti, koja je očita i u drugim profesijama, jer je prosvjeta u ovim redovima zbog aktuelnih dešavanja poslužila samo kao primjer, rađaju se nefunkcionalne zajednice, trom sistem bez mehanizma, ideje, volje i znanja da se odupre lošim uticajima i bolestima društva.
Dokle god struka bira da šapuće umjesto da urla i viče tako će i ostati. Buka onih koji znaju mora nadjačati neznalice, to je jedini put ka pozitivnim promjenama, ali uporna apatičnost i tu podmeće nogu.
Vlada RS izmjenom zakona ukida dio naknada koje naplaćuju finansijske institucije
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
