Amnestija dželata
Šta da se radi kad jedini svjedok zločina umre, a Justicija s mačem nije ni krenula prema dželatima kojima je vrijeme jedan od najjačih saveznika.
Protok vremena je problem koji muči sve, od žrtava koje čekaju pravdu, do dželata koji bi da je izbjegnu i istražilaca koji se bore da prikupe dokaze da zločin ne zastari. Istraga ratnih zločina je veoma složena i komplikovana, a vrijeme često briše dokaze i svjedoke pa dokazivanje ovih zlodjela i procesuiranje osumnjičenih često je Sizifov posao. Rodbina nevino stradalih s pravom se pita da li je moralo biti tako, da li su nadležni mogli da učine više da vrijeme ne izbriše tragove zlodjela, a ključni svjedoci budu ispitani prije nego napuste ovaj svijet.
Tužilac za ratne zločine banjalučkog Okružnog tužilaštva Igor Cimeša kaže da se težina dokazivanja ratnih zločina ogleda u tome što se istrage sprovode sa određene vremenske distance od 25 godina pa i više. Naglašava da s protekom vremena ključni svjedoci umiru, a materijalnih dokaza ratnih zločina ima vrlo malo. Prema njegovom iskustvu u najvećem broju krivičnih predmeta pri pokretanju istrage u spisu se nalazi samo krivična prijava protiv nepoznatog izvršioca ili izvršilaca i nekoliko službenih zabilješki i to je sve. Materijalni dokazi, koji bi jedini sigurno dželate odveli tamo gdje im je mjesto, iza rešetaka uglavnom ili nisu prikupljeni, a ako i jesu onda nisu sačuvani. Kao ulje na vatru koja guta tragove patnje i bola ubijenih u ratnom vihoru je i činjenica da svjedoci nisu baš motivisani da govore.
Sve češće, pogotovo žrtve seksualnog nasilja, ne žele da se bave tim i da prolaze ponovo kroz pakao prošlosti. No njima nije ni zamjeriti, jer prisjećati se golgote koju su prošli i ponovo sve proživjeti nije nimalo lako, a mnogi od njih psihički to sigurno ne bi preživjeli. Međutim, opravdanja nema za one koji su dopustili da istraga traje decenijama, još manje za selektivnu pravdu, gdje se žrtve vrednuju prema naciji i vjeri, a ne prema objektivnim strahotama. Da je pravda u BiH selektivna govori i podatak da su mnogi ratni zločini, naročito oni počinjeni nad Srbima, i danas ostali nekažnjeni. Predmet granatiranja Srpca iz Hrvatske, koji je još 2005. godine formiran i proslijeđen Tužilaštvu BiH, u njihovim ladicama čamio je punih 15 godina. Srpske žrtve Podrinja, njih više od 3.500, čekaju da dželate stigne krivica, a okončanja istrage nema ni na vidiku. Tri decenije nema zadovoljenja pravde za 88 srpskih civila i boraca čija su tijela ekshumirana iz masovne grobnice otkrivene nakon oslobađanja opštine Brod. Niko još nije odgovarao ni za smrt 181 borca i civila koji su zvjerski ubijeni u Mrkonjić Gradu.
Veliki romanopisac Paolo Koeljo kaže da su dva najteža testa na duhovnom putu strpljenje da sačekamo pravi trenutak i hrabrost da ne budemo razočarani onim na šta nailazimo. Ove testove sa ovako selektivnom pravdom u BiH uopšte nije moguće položiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
