Aktivne smrti

Volio bih da je Antonija živjela još. Još koju poruku, još koji dan, još koji sat. Borila se dobro, bolje nije mogla. Bolje ne bih ni ja znao, iako sam više nego dvaput stariji, teži, jači. Uđe smrt drugih u nečiji život kao ratna strijela, iščupati se više ne može, samo izgurati na drugu stranu i iza nje ostaviti pokidano meso i život nas preživjelih koji nikad neće biti kao prije. I ne treba biti, nije pošteno da neko dobar, lijep i mlad umre, a da mi stari i ružni, izranjavljeni i otučeni, nastavljamo dalje voditi naše smiješne bitke od kojih ne zavisi koliko ćemo živjeti. Ne zavisi ni koliko će drugi živjeti. Na kraju ćemo biti spremni dati crkve, džamije, mostove, rijeke i planine, za nečiji dan života, za sat, za trenutak u kojem bismo onom ko je otišao rekli još nešto. Nije važno šta, samo nešto. Umrla je od raka, od bolesti koju ne volimo tako nazivati. Zovemo je, tu bolest, strašnu do neimenovanja, "ono najgore". Par mjeseci od otkrića te bolesti, brzo, prebrzo je umrla. Ne živimo i ne umiremo sebi. Umrla je mnogima koji su živjeli i molili se da ozdravi, i meni. Umrla je tako jako da sam plakao. Zapravo sam skoro bio zaboravio kako se plače. Groteskno je kad neko kao ja plače. Suze se slijevaju niz bradu, ramena se trzaju, nikakav glas ne izlazi. Kao kad čovjeka muče, a on neće da vrisne. Ni zaplakati kao čovjek, od tolike smrti, ne znam više.

Nevesela subotnja stranica

Znam, nisam ja tu subotom da vam pišem o svojim mrtvima. Ne živim od njih kao neki. Nekad živim za njih i mislim kao oni, ali to je tek jedna od krhotina one strijele koja ostavi pokidano meso pa ne da čovjeku da bude kakav je bio. Vratiću se ja našoj smiješnoj svakodnevici i borbi da prehranimo sebe i svoje, da platimo račune i bolnice koje nam produžavaju otrovane živote. Samo sam, eto, danas, takav nikakav. Pa mi sve što je manje konačno i neopozivo, sve manje od smrti, nekako djetinjasto. U ratu sam se svoga umiranja i tuđe smrti nagledao toliko da sam mislio da je smrt tek događaj. Tako je, valjda, dok nekoga ne zavoliš pa ti taj neko umre. Nisam samo htio da vas rastužim, samo sam htio naglasiti šta je važno. Život je važan. Zdravlje je važno. Sve ovo čime su nas zasuli Amerikanci svojim projektilima, dolazi nam u krv, u vene i kosti, u našu djecu i stare. Karcinoma je višestruko više nego prije rata. "Mekdonalds", ma koliko značio napredak, ne liječi to. Ni "koka- kola" ni "pepsi" nemaju terapeutsko djelovanje. To smo, valjda, dobili kao ratnu reparaciju, šta li. Smrt kruži vazduhom, vlaknima biljaka koje jedemo, čuči u mesu životinja, načekana smrt bira one za kojima ćemo najžešće plakati. Osiromašeni uranijum za osiromašene, "koka-kola" i hamburger za naivne i crveno-bijelog šarenila željne. Za one koji ne žele znati, ostaje čuđenje i pune bolnice - čekaonice za odlazak iz američke interesne zone ravno tamo gdje se više ne čeka.

Zlatko u toplom i izolovanom okruženju

Jedan od onih koji je najdublje ušao u američke anale, toliko duboko da ga se iz te dubine samo za pertle može izvući, lider je bosanskog SDP-a, Zlatko Lagumdžija. Nimalo osiromašen u ratu, naprotiv, puno bogatiji od obogaćenog uranijuma, čvrsto se ukotvio u američkom debelom crijevu. Iz te sigurnosti i topline, uz svesrdnu anglosaksonsku podršku, od ozračenih bolesnika je pokušao od nas napraviti ozarene budale. Da, optužujem javno, spreman da odem u zatvor, u Gvantanamo ako treba, za sve ove bolesti u Dalmaciji, Hercegovini, Srbiji, Bosni, Kosovu, Zagrebu, Vinkovcima, Trebinju, svuda. Otrovati živote da bi košuljice municije bile tvrđe, američki je, svjetski, globalno. Poželjno. Dokaz su toliki koji bi rado u toplinu i sigurnost američkog debelog crijeva zvanog NATO. Uranijum kruži obalama, šumom, kroz organizme ljudi, ptica i hodajućeg i gmižućeg živog svijeta, kreće se prašinom, juri za kamionima i leži na pijačnim tezgama. Nikad nećemo znati jesmo li kupili smrt, radijacija je tako niska da je Gajgerov brojač ne može ni registrovati. Ali, čvrsto je upakovana u zrnce prašine ukotvljeno u list, u molekule i atome, zabodeno poput Turske u NATO. Nosi poruku, ako ne meni i vama, onda, možda, našoj djeci i unucima. Usput, kad ste zadnji put provjerili svoj kućni Gajgerov brojač? Kažu da su američki najbolji. Po jedinstvenoj cijeni od 49,95 dolara. Sve za zdravlje, zdravlje ni za šta. Osim, možda, za Ameriku i "Mekdonalds".

Kamenice za Klintonove

Ko je bez grijeha, neka baci prvi kamen, reče On. Nisam bez grijeha, ali bih rado bacio kamen na Bila Klintona, američkog predsjednika koji je pitao Aliju Izetbegovića, tada bosanskog predsjednika, hoće li dati 5.000 svojih sunarodnjaka za NATO udare. Alija pitao svoje generale, osim srpskih i hrvatskih u bošnjačkoj vojsci (vidi na Internetu pod "Srebrenica - izdani grad"), hoće li, pa kad je čuo da ovi to neće, on rekao Klintonu da, naravno da hoće. Američko "raspašoj" je ispunilo više ciljeva. Bosna, ovo ozračeno čudo od države čiji se defekti i efekti radno, aktivno i radioaktivno osjete posebno u Hercegovini, Dalmaciji i Crnoj Gori, dobilo je slabašni život. Košuljice municije sa osiromašenim uranijumom su dobile potvrdu svoje tvrdoće. A mi smo u miru dobili smrt, osiromašenu smrt da nam spava u zemlji i obitava u zamrzivačima. Da nam čeka djecu i unuke. Klinton mi je, dakle, van dohvata kamena. Ne mogu, nažalost, dobaciti do Amerike, ni do bijelog anglikanskog Klintona ni do njegove depigmentovane žene. Ne bih ja činio njima isto što oni nama, ne bih im bezbjedno uzgojenu hranu zamijenio kupusom s Kosova, ali bih ih, 'ladno, gađao kakvom kamenčugom, kao onaj Arapin Džordža Buša. Zapravo, Arapin je Buša gađao cipelom, što mu u arapskom svijetu dođe još i gore. Ruku na srce, nekako su mi se i ti Arapi omilili tih dana. Buš je, baš kao pravi niži životni oblik, puno prije signala iz mozga, spustio glavu i trup iza stola. Sva je sreća pa za takve stvari američkim predsjednicima ne treba mozak, avioni bi ih po aerodroma gazili da nije tako.

Američko pule

Iz misli mi zamalo uteče, da ga Bog odmože, američki pulen, Zlatko SDP Lagumdžija. Sjajno govorenje primitivnog amrikanskog jezika bez padeža i rodova, prilagodljivost američkim željama i globalnim stremljenjima, spremnost da žrtvuje dio svog i sve druge narode u BiH za političke interese, jak a skriven bošnjački nacionalizam, potpuno ignorisanje istorija naroda Balkana, sve je to učinilo Zlatka Lagumdžiju idealnim zagađivačem mozgova. Ipak, u ljudskoj prirodi je da čuva najvažnije organe, tako su mozgovi naroda u BiH ostali uglavnom nenagrizeni. Nisu ljudi u BiH, ipak, zamijenili svoje prioritete američkim. Ne pije im se, bez ljute nevolje, kafa u Parizu i Madridu. Više, još uvijek, da ih Bog pomože, vole djecu praviti. Ne briga ih za Zlatka i njegov nacionalizam, kad već imaju svoj. Sad kad su svi, uključujući i Zlatka samog, dobrano shvatili da je Zlatko postao neugodan gost američkog debelog crijeva, situacija u BiH, na putu prema evropeizaciji i globalizaciji, dakle amerikanizaciji, nikad nije bila gora. Nezaposlenih više nego zaposlenih, zaposlenih više nego osrednje plaćenih, slabo plaćenih desetostruko više nego dobro plaćenih - onih koji rade a ne rade, po opštinama, kantonima, entitetima i ostalim državno-političkim ekstremitetima. Nema posla, nema para, nema perspektive, baš kao što nema ni tog famoznog "seoskog turizma", nema bosanske nacije, nema čak ni mira za žive i mrtve. Samo unesrećeno tlo natopljeno krvlju i česticama osiroćenog uranijuma.

Čekaonica u Padovi

Avioni često lete sa Balkana za Padovu. Medicinski. Tamo se pokušavaju sanirati posljedice. Ne znam jesu li sa njihovog aerodroma polijetali američki bombarderi. Ne vjerujem ni da su piloti bili upoznati sa količinom osiromašene smrti koju nose u svojim oružjima. Sa mnom je, u Sarajevu, dok sam se liječio od višestrukih lomova, bilo Italijana koji su služili u kosovskom KFOR-u. Imali su unutrašnja krvarenja kojima vrli njemački doktori nisu znali, ili nisu htjeli imenovati uzrok. Radili su, barem na kratko, tamo gdje su pale te "bezopasne" američke bombe. I na samrti bi grozomorno ružnim njemačkim medicinskim sestrama na još ružnijem engleskom, dobacivali komplimente, pokoj im dušama dječačkim. Bila je i jedna lijepa, sa poljskim prezimenom. Nekad bi sjela do mene onako polomljenog, na krevet, a oni bi me kleli i psovali mi domorodačku mater. Ona mi je rekla da su svi ti hemoralgični, bili barem dan na Kosovu. Rekla mi je da se prašina širi Balkanom i da ne jedem, kad iziđem, ništa što nije uvezeno. Rekla mi je da radijacije u stajaćem vazduhu nema, ali da je prilikom bombardovanja, puno toga ušlo u vodu i tlo. Riba je opasna, bilje je opasno, životinje su opasne, vjetar je opasan, kiša, sve, sve je opasno. Tad sam mislio da me hoće prepasti, ali sam kasnije shvatio da je bila u pravu. Tempirana bomba koju nije stvorio vojnik već, vjerovatno, kakav preplaćeni mali žgoljavac sa velikom dioptrijom; ubija u otkosima. Bez suđenja ubicama, čak i bez optužnice, ubija. U Bagdadu kao i u Dalmaciji, ne gledajući na vjeru i naciju, ne briga je je li mi drago čeljade italijansko, dalmatinsko, hercegovačko ili bosansko. Jer, i te Italijane sam zavolio, pokoj im duši neodrasloj.

Putna tegla puna uranijuma

Antonije više nema i ovo što pišem je neće vratiti. Nije sasvim dobro znati ovo o našem a svjetskom uranijumu. Nekad čovjek oboli od straha od bolesti i umre od straha od smrti, baš kao od radijacije pridošle sa američkom municijom. Ne vjerujem da Bog vlada Amerikom. Tamo je Bog jedan drugi, podložan je inflaciji i željan tuđe krvi i nafte. Dolar se zove. Dolar ne vidi razliku između 5, 50, 5.000 ili 500 hiljada života, vidi samo mijenjajuće cifre na tablama Volstrita. Zašto bi tog američkog Boga bilo briga za Antonijinu smrt ili za to što ja ne znam plakati? Takvi su papirni bogovi, ni njih ni njihove vjernike nije briga za tuđu smrt i nevolju. Tu vrijediš onoliko koliko imaš. Usput, koncentracioni logori su američki patent. Isprobano prvi put u američkom građanskom ratu, od istrebljenja, preko silovanja i nečovječnog mučenja, sve je bilo tu. Možda bi to i bila zemlja vrijedna poštovanja, da nije tako nastala. Možda bi i BiH bila zemlja, da nije nastala zloupotrebom demokratije i preglasavanjem naroda. Ko zna. Možda nam ni taj uranijum ne bi poslali da nije tako osiromašen. Možda bi Antonija bila živa da Amerikom vlada neki drugi bog. Možda sam i ja poludio od smrti, pa ne shvatam da ništa američko i svjetsko ne smije biti loše, da se u naprednom svijetu taj uranijum maže na integralni hljeb, nosi se u teglama, kao poputnina za bolju budućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.